Onaj treptaj. Uzbuđenje.
Pred pred prvi zamah kistom, pred prvu riječ, pred prvi takt. Ne traje dugo, ne dovoljno da smete namjeru.
Kao da ideja duboko uzima dah, zatvara oči i priprema se za rođenje u novoj stvarnosti, priprema se s ushitom i radošću za dan koji će dočekati obasjana svjetlom, toplinom i mirisima ovostranosti.
Radim, već neko vrijeme. Svakodnevna borba, do krvi, za vlastiti identitet. Ne znam jesam li mlada ili stara, umorna ili vrištim od energije, izmišljena ili tvarna. Svijet odraslih je... čudan. Nekako začkuljast. Uglavnom su dragi. Dobra srca.
Ukamenjeni u rutinu. Koja ponekad puca pod alkoholom.
Ljudi zabrijavaju. I ja zabrijavam. Ponekad mi ponestane inspiracije za razbijanje imaginacija. To je valjda znak da je vrijeme za odmor. Za malo uljuljuškavanja u utjehu sladunjavih Božićnih čestitki.
Nije svaki dan vrijeme za katarzu.
Skromnost i vrlina. Ništa drugo ne prolazi. Niti ostaje. Zapravo ni ne postoji.
Božićni keksići.