Eto, nekako je i mene to zadesilo.
Postala sam ovisna o Facebooku. Unatoč samo tucetu "Friendova", unatoč lažnom imenu.
Kad upalim komp, prva stvar koju gledam nije web od faksa, nije gmail, ni blog. To je Facebook.
Sa srcem svim usplahirenim pitanjem "Jel me neko tražio" u još glupljem obliku, "jel se nekom sviđa ono što jesam"?
A kad ono. Ko i obično. Svi u svojim brijama. Svi nešto o sebi.
Moje povezivanje turbo ultra cool slika idalje ima 0 likeova. Smradovi.
Ne kuže prave stvari. Hmmm, možda da postam još ponešto iz turbo cool arsenala stvari koje volim?
Uglavnom. Kad hoću nešto pokazat nekome, ma najbolje da to objavim na zidu. Možda se još nekom svidi.
Bullshit.
Moram nekaj napravit da se odrežem iz toga. Čudna je to vrsta javno-prostornog balončića.
Za mene, još jedno mjesto na kojem mogu pažljivo graditi sliku o sebi. O nekoj tamo sebi. Ne treba mi to.
Čim ne mogu napisati ovo tamo. Čim ne mogu napisati bilo što. Šišaš to društvo u kojem osjećaš potrebu lagati,
tamo mi nije mjesto.
Nekako, čini mi se, čovjek može u životu raditi dvije pogrešne stvari: ne učiti iz iskustva i pustiti da iskustvo određuje tko on je.