Heloooou,
pozdravljeni mi bili. Nadam se da ste ugodno proveli praznike i veseli dočekali dan kad službeno obračunavanje datuma u godini počinje ispočetka. Ja sam praznike provela bolesna, a današnji dan dočekala rehabilitirajući se od još jedne upale bubrega.
Točno 10 dana nisam izašla iz kuće osim do doktorice. Osjećam se pomalo kao da živim u onoj vakumiranoj vrećici.
Al navikne se čovjek, na svašta ako to hoće. Često ne možemo nešto više podnjeti jer smo odlučili da to više ne ćemo podnositi, ne zato jer stvarno ne možemo podnjeti. Nije da bismo trebali podnositi. Ali možemo. I nije istina reći ne mogu podljeti. Bolje je reći ne želim. Kao što je bezočna laž reć da nemaš vremena za nešto. Istina je samo da ima puno stvari za koje više želim imati vremena nego za to. I to je to :)
I mogu reć da to kaj sam zadnjih mjesec dana bolesna nije pošteno. Možda stvarno nije.
Al mislim da smo ljudi danas previše opsjednuti s stvarima koje zaslužujemo, koje jednostavno moramo imati, na koja imamo pravo. Kao prvo, ako ljepe stvari tretiramo kao takve, manje ih cijenimo. A drugo, pasivni smo.
Kao fora s temeljnim ljudskim pravima. Kao svi smo se mi dogovorili da svatko ima pravo na npr. sretno djetinjstvo.
Što to znači? Da ako nemam sretno djetinjstvo, moje pravo se krši. I ja mogu pričat kako se u ovom svijetu ne poštuju prava.
Mogu se i boriti za ostvarenje svog prava. Mogu u tome uspjeti ili ne. Pa se opet u ovom svijetu nekome ne poštuju prava.
Pravnici koji su to smislili valjda imaju svoje argumente zakaj su tak postavili stvari. Nadam se da barem neki od njih stvarno žele dobro ovom svijetu.
Ili još bolje. Pravo na normalan život. Zvući bizarno. Al mislim da većina od nas mislil da ima pravo na normalan život, što god smatrali normalnim. Što najčešće nije ono što živimo, jer nitko nije normalan, kao što nitko nije prosjećan. Normala i prosjek su apstraktne fikcije. Kao i normalan život. (ovo s normalnošću dobiva posebnu konotaciju ako se uzmu aktualna crkvena trabunjanja u nas - puno ljudi iz nekog razloga kad se jednom osjete normalnima žele da i svi drugi budu normalni ... učestala društvena pojava) Ukratko, ja sam za to da svatko od dana kad se rodi ima obavezu štiti tuđu sposobnost da štiti druge. Na taj način, svi smo pokriveni :)
Čemu ova naklapanja?
Iz dana u dan, loptam se i kotrljam se iz situacije u situaciju, raspoloženja u raspoloženje - svrhe u svrhu. I pozaboravi čovjek te trenutke, kad je posve sam, posve spojen, kad svjesno osjeti svoj puls kako odzvanja kroz vrijeme, kad su sve lokalne varijable na null. Kad je čovjek sam izblijede nekako komplimenti i uvrede, pažnja i ignoriranje, pobjeđivanje i gubljenje. Izgube referencu, izgube smisao, njihova dimenzija kao da usahne, usisa ju zemlja. I nekako znamo što je najbolje za nas. I smiješne li stvari, želimo to podijeliti. Što često ne znamo, jer se prvo moramo vratiti u iste stare koordinatne sustave. U kojima svaka riječ više nije izraz samo ljubavi, već je obojena i nijansama ovoga svijeta. U kojem iste riječi više ne znače isto. Vjerojatno je šutjeti još jedna lekcija.
Šutjeti, gledati, voljeti. Naučiti biti aktivan kroz pasivnost. Naučiti pustiti ljude da idu svojim putem, ne gurati ih u svoje kalupe.
Razumijeti kroz nerazumijevanje. Učiti, diviti se, radovati se s njima. Postati isti. Kako drugačije podjeliti zajedništvo?