Volim brojati aute. Onako. Evo jedan. I još jedan. I još jedan.
Na velikim zagrebačkim križanjima.
Uvjerena sam da ti ljudi idu nekamo. Tako izgledaju. To je vjerojatno moja uobrazlija.
Al dala sam im šansu. Da budu sretni i rade kaj hoće. To što ju ne znaju iskoristiti je njihov problem.
Ne namjeravam se ljutiti na njih. Niti ih sažaljevati. Svi imamo iste šanse.
Savršenstvo. Vrlo mnogo dobra muzika.
Pročišćenje. Na mnogo razina. Na plesnoj.
Katarza. To iščekujem. Da glasovi prestanu.
Da me konačno puste. Briga. Zadovoljavam li.
Pratim li dovoljno savršeno. Smijem li se dovoljno bezbrižno.
A dok se brinem hoće li prestati, neće.
I ovaj užasan osjećaj u želucu ne će prestati.
Jer sam ostala doma danas cjeli dan. Nijedna obaveza ispunjena. Nijedno očekivanje.
Nisam savršena. Nisam na svakom treningu. Nekad u 2 ujutro i nisam u stanju izvesti cross body.
Cool. Jer sam danas, peglajući, ponovno pronašla svoju fantaziju.
Sjetila se stvari koje sam se silila zaboraviti, jer su mi u datom trenutku smetale. I dobro da jesam.
I dobro da sam se sad sjetila. Jer je tolko zabavnije.
Ne zatvarati nijednu mogučnost.
Bilo što se može ostvariti. Samo treba čekati. I ne vezati se.
Ne htjeti za sebe.
"Every thing I do, I offer to you."
I bi dobro.
Jer ionako, na kraju, nema skrivanja. ( http://www.explosm.net/comics/2954/ )
Na kraju, sve dobro i sve loše će se dogoditi. I proći. Svi ideali će iznevjeriti.
Svako tjelo će se raspasti. Ostaje samo namjera. Volja. Duh.
Konačno, otvorila mi se mogučnost treniranja klizanja. Spavanja na podu. Učenja njemačkog.
Svega i svačega, što se do jučer činilo nemoguće i bizarno. I moram reći, vrhunski je zabavno.
Just follow the white rabbit. :)