Raspjevani dikobraz
četvrtak, 13.09.2012.
Painting with the colors of the wind
Malen proplanak, u šumi, usred pustinje, pored potoka. Zatekosmo ga, sasvim neočekivano, u najtamnije doba noći.
Pana oko kojeg se tek što je zasvirao okupiše nimfe i satiri, mlado i staro, muško i žensko.
Okupiše se u slavlju i radosti čuda života, skačući i igrajući zdušno i složno, gradeći i dijeleći ljubav.
I prihvatiše nas u kolo, strance kolko i domaće, gdje smo kroz smjeh gledali Pana i dočekali prve naznake zore.
Pan kao pan, noćas bio je dirigent začuđujućeg zbora rasplesanih zrikavaca.
Pan kao pan, iz nekog razloga jedinstven, prodoran, neodoljiv. Sasvim običan. I sasvim opojan.
Pan kao pan.
Noć kao noć.
Kad odeš toliko daleko u ostvarenju svojih snova.
Samo se u jednom trenu osvrneš, i shvatiš da više nema ničega. Ni kuće, ni auta, ni časti, ni slave.
U tom trenu, nije te briga, ne fali ti. Ništa. Jer sve vrijedno nosiš sa sobom.
Svu svoju sreću, tugu, žar i melankoliju, sav svoj život i ljubav u cjelosti nosiš sa sobom.
Štogod i gdjegod. Kadgod i skimgod.
Muzika je muzika. Ritam je ritam. Bol je bol. Mi smo ljudi. Goli.
Najvažnije pitanje. Pitanje. Pitanje. Tko smo, tko sam? The pitanje. Samo što odgovor nije 42.
Odgovori na to pitanje stvaraju i ruše civilizacije, kulture i carstva, odgovor na to pitanje vraća čovjeku život.
I posebno je uzbudljivo stanje u kojem nismo još odlučili koji odgovori su ispravni. Stanje u kojem su na neki način,
baš svi odgovori otvoreni, baš svi su ispravni. Uzbudljivo i inspirirajuće, stvaranje novih sebe.
Odbacivanje smeća i govana koje smo naljepili po sebi, pokušavajući se sakriti, pokušavajući spasiti svoje iluzije.
Samo ih prvo treba prepoznati kao takve, prepoznati, zahvaliti im na posjeti i poslati ih njihovim putem.
Samo treba smoći snage za prihvaćanje, da sam se apsolutno osramotila. Da sam ispala idiot.
Da kao ferovac na 5. godini nisam shvatila vic o programiranju. Da nakon godinu dana salse nisam u stanju otplesat jednu pjesmu bez da se spotaknem. Da nakon godinu dana standarda ne znam osnovni korak tanga. Da nisam u stanju pozdravit susjedu. Niti u oči pogledat i zahvalit ženi koja mi je previla ruke nakon što sam joj se pod noge struštila s bicikla. Da nisam u stanju otić na faks i ispuniti upisni obrazac bez da se iživciram jer ne znam kaj moram napisati, da nisam u stanju bit apsolutno šarmantna prema svakome s kim pričam. Izbrbljam svašta kaj ne bi smjela. Radim gluposti. Radim. Ponašam se ko tard. Nekad. Osjećam se smrdano i usamljeno, ponekad. Al, kao što bi rekao Cristopher Titus : "Quit being a wussy."
Jer znam da to nisam ja. I jer znam da ima puno različitih vrsta gluposti i sranja koja tek moram napraviti i proživjeti.
A možda naletim i na još kojeg Pana. Da zajedno proslavimo. Da nastavimo dijeliti život. Vidimo se.