Praznici su jelte kao, prazni.
Sva sreća da sam u svu tu prazninu uspjela ugurati tešku prehladu mjehura, festival u Gracu, bosonogo swinganje po brodovima, uspon na sljeme po kozjoj stazici, istegnuće stopala prilikom spusta i suočavanje s nekim fobijama koje me more zadnjih godina. Fiju. Baš sam se naprazničila. Al ionako je svejedno jer je ovo samo san, jer je nemoguće da je ljetni semestar 2011/2012 završio. Jer on nikad ne će završiti. Beskonačan je njegov krug samodiscipline i nedopuštanja željama i nestrpljenju da mi poremete koncentraciju. Ne želim zaboraviti sve što sam naučila. Mic po mic po mic. Beskrajno spori mic. I još sporije od toga. Ponekad mi se činilo da idem unatrag. I nisam postigla što sam htjela. Al opet, zadovoljna sam. Jer počinjem samu sebe iznenađivati. Doživljavati nove stvari.
U jednom trenu, čovjeku u životu to postane dragocjeno. Jer znaš da je budućnost nešto što ne možeš ni zamisliti.
Kamo li predvidjeti. Pa se ne zamaraš s njom. Znam da je to sve otrcano. Al otrcani su i zagrljaji, a njih to ne čini ništa manje bitnim.
Samo treba imati strpljenja, najviše sam sa sobom. Satom i njegovim sporim otkucajima u tišini.