Što radim? Lunjam naokolo ljuteći se na ljude i na sebe jer sve (skoro) uvijek ispadne nekako krivo, nekako "ajde, i to smo odradili".
Odrađivanje života je šugava stvar.
Mislim da sam se prvi puta iskreno zapitala što ja uopće radim ovdje.
Puno puta su me to pitali, puno puta sam se osjećala bedasto jer zapravo i ne razmišljam o tako dubokim temama o kojima bi se trebalo razmišljati. Nekako kao da je grijeh biti plitak, ili možda jednostavno biti tu gdje jesi takav kakav jesi.
A opet, znam kako je to biti frustriran činjenicom da te brinu takve stvari, dok druge ne zanimaju ni najmanje, pa ih maltretiraš postavljajućim im takva pitanja, polu se nadajući da će i njima biti zanimljivo, a pola da će se jednostavno osjećati glupo i divit ti se kak si pametan. Ne treba raditi takve stvari. Al to skužiš tek kad se niko više ne će družit s tobom.
Stvari nekako tako i tako idu svojim tokom i ljudi uče stvari htjeli to ili ne. Ja sam naučila da upornost nije dovoljna.
Ne sama. Bez koncentracije (fokusa? ... gdje je hrvatska riječ? - usmjerenosti ?) ne znači puno. Ako satima sjedim za knjigom i razmišljam o jučerašnjim čarapama ... nije dobro. S time da ima puno primamljivijih tema od jučerašnjih čarapa, pa je i iskušenje daleko veće. Naučila sam i da ne mogu učiniti ništa dok mi neko ne kaže da se to smije, mora ili je poželjno (ili se isto može iščitati iz konteksta). Vrlo nezgodno. Ne znam još kaj mogu poduzeti po tom pitanju. Ali znam da je ova digresija potrajala dovoljno. :)
Pozdraf.