Već danima razmišljam kako bih mogla malo nešto napisati, da ne mislite baš da sam umrla. Ili prestala javno mazati krastavce na kruh. Isprika je vrlo jednostavna i vrlo česta - obaveze. Ovo me već počinje podsjećati na gimnazijske dane, kad se svaki dan moralo nešto raditi i učiti. Kad vam kažu da su prve dve godine studija najteže, ne vjerujte im.
Mogla bih početi pisati pjesme. Makar se zadnji put i nisam baš proslavila.
Možda će tako biti jasnije koliko je ponekad teško ne vezati se(be).
Ne misliti što će biti samnom, dok mi pričaju. Kao da smo klinci, prvi put se sreli u parku. Klackamo se. Ljuljamo. Slušamo. Svejedno je što će biti sutra.
Nema grubosti, ni strogosti, ni moranja. Tu smo da podjelimo trenutak.
Fora je onaj frajer na telki, s pesima. Cezar. Svašta pametnoga se može naučiti.
Dok god me je strah i osjećam se ugroženo, grizem, kolko god mi namjere bile dobre.
... i tako.
Zaključak je da čovjek ne piše pre nadahnuto poluzatvorenih očiju. Nije lako biti umoran. Niti se bojati hoćeš li sutra stići baš sve.
Zato se ne treba bojati, jel da?