/**
* Ovaj post namijenjen je čistoj razbibrizi i ne radi ništa pametnog.
*/
Uh- oh. Vi sad očekujete da ću ja nešto i napisati. U redu.
Dišem. Valjda dišem. Stvarno trebam odmora.
Sjetila sam se koliko volim hladan, britko oštar vjetar na licu.
Prvi poriv mi je da ustuknem, zavućem se u toplinu i udobnost. Ali ako ostanem samo malo dulje ...
shvatim da je to posve drugačiji osjećaj. Svež, čist, sadašnji.
Uz neugodnost teško je utonuti u misli i brige.
Kao ulazak u hladno more.
Bila sam zaboravila na to. Počela sam izbjegavati sve što mi je bilo neugodno, skrivati se u mekano i udobno.
I propuštati sve ono dobro.
A opet, vjetar mi je istjerao suze na lice.
Srce stvarno nije kamen, kao što je netko pjevao.
Ponekad nema smisla kontrolirati se. Niti misliti previše.
Niti kriviti se.