Sjetila sam se koliko volim hladan, britko oštar vjetar na licu.
Prvi poriv mi je da ustuknem, zavućem se u toplinu i udobnost. Ali ako ostanem samo malo dulje ...
shvatim da je to posve drugačiji osjećaj. Svež, čist, sadašnji.
Uz neugodnost teško je utonuti u misli i brige.
Kao ulazak u hladno more.
Bila sam zaboravila na to. Počela sam izbjegavati sve što mi je bilo neugodno, skrivati se u mekano i udobno.
I propuštati sve ono dobro.
A opet, vjetar mi je istjerao suze na lice.
Srce stvarno nije kamen, kao što je netko pjevao.
Ponekad nema smisla kontrolirati se. Niti misliti previše.
Niti kriviti se.
Post je objavljen 09.03.2010. u 20:45 sati.