Ležim na krevetu i čitam.
Promatram tuđe svjetove iz kuta, oprezno propitkujem njihov stil, pristup i ideju, razmišljam o ideji o uvjerljivosti o smislu pripovijesti o smislu toga što radim, o književnosti. Priča, treba li svatko imati svoju priču? Je li priča kao moto, neka privatna filozofija, njena ilustracija polako izrasla iz naših iskustava i uvjerenja?
Jedna tvrdnja, druga tvrdnja, teorija, estetski kriterij i perverzija, svi oni isprepliću se u mrežu kao neuroni u mojem mozgu, dok se sve zapravo stapa u jednu jedinu riječ. Vrućina. Koja mi se polako cijedi niz leđa dok sjedim zgrbljena za stolom pokušavajući napisati pismo koje će svojim značenjem i izgledom slati jednu jedinu poruku, da još ima nade, makar da umremo kao ljudi.
Ne znam zašto sve uvijek završi sa smrću. Vjerojatno jer njome i počinje.
Ona se zrcali u zraci sunca koja udara u moj krovni prozor, koja se raspršuje i širi mutnu svjetlost oko mene. U miru i tišini zraka koji stoji, u jednom trenutku mira, tišine i savršene ljepote. Tu je, stoji i gleda me ...