Tako je lako otići, okrenuti leđa i ne vratiti se više. Možda.
Ja sam se vratila.
Došao je trenutak kada više nema logičkih objašnjenja.
Kada je ono što osjećam neobjašnjivo. Treba mi prostor ili ću uvenuti.
Moram sve objasniti. Moram znati odakle potječe. Moram.
Prije dva tjedna bilo je pravo vrijeme za pravi Nymeria post. Sada više nije. Postoji li uopće Nymeria ili sam to cijelo vrijeme bila ja? Ili sada samo ponovno tražim izgovore da se sakrijem. Malo više vjere u svijet :)
Još gore, što ako je upravo Nymeria ono što mi smeta, što me koči? Ona je ...
... mislim samo na sebe. Na dvije sebe. To nije u redu.
Zatvori oči. Ne, ne tako škiljeći. Zatvori oči i pomisli na ljubav. Što vidiš?
Sad sam već sigurna da haluciniram. Nije da je to išta loše. Nakon svake halucinacije shvatim vrijednost stvarnosti. Vrijednost tople ruke koja me drži da ne padnem. Na stvari u svojoj glavi se ne možete osloniti.
Postoji put iz svega toga. Postoji. Teško ga je naći, to je istina. I opet mislim samo na sebe. To definitivno nije način. Dosta je ovoga...