Raspjevani dikobraz
srijeda, 10.08.2005.
o Niani
Eto,došlo i meni vrijeme da ponovo postam,i kaj ču ja jadna nego postat.
Evo ovih dana Kia i ja stalno visimo jedna kod druge,pa naravno je da smo i smislile tonu stvari.Imamo za sad samo par tajnih projekata,al sigurno če ih biti više =)
I tako se sjetidoh jednih drugih mojih frendica.Poznam ih obje,a one su si best.Ili bile.Nezna se.Poanta je posvađale su se oko takve bedastoče da nemože čovjek vjerovati. Nadam se da se to Kii i meni nikad neče dogodit...
Zbilja je očito da neznam kaj da pišem,kaj ne?
Pa ja se s onim virusom još uvjek koljem...i več mi pošteno ide na živce.
Čitala nisam ništa,bila danas u knjižnici jesam,samo produžila rok za vračanje.
I shvatila sam da sam ja šlapa.Da šlapa.Bar se tako osječam.Ljudi me stalno napucavaju naokolo kak im paše...a ja se ne protivim,govoreči sebi kako je to ok,pa to dobre frendice i rade (mislim pomažu kad god treba),al sam se danas sjetila još nečeg...moguče je da sam ja nesebična iz krajnje sebičnih razloga...pa se tako i sjetidoh nečeg,nemam pojma od kud je :Največi je junak onaj za kojeg nitko nikad nije čuo.
I kad se to razmotri istina je...
Hah ,mogla bi o tome godinama,al previše je depresivno...
E da pa sad sam se sjetila ovog,kaj sam vam još odavno mislila pokazat:
Ja sam umrla kad sam prvi put pročitala...možda je to samo moj čudan smisao za humor ,a možda je zbilja smješno. =P
i aktivno razmišljam o stavljanju novog ulomka koji je dio onog poglavlja od prije...samo čekam da mi se par ljudi izjasni o njemu.
Mislim da ču stavit,zato vas molim ljudi da mi oprostite kaj vas stalno koljem time =)
Ma dovraga,evo ga tak da se poslje ne živciram više s time:
Odjednom je u tom prekine glas njenog supruga:"Draga...znam da si zabrinuta ...ipak je nije bilo 8 godina...al molim te usredotoči se na krumpir!"tješio ju je muškarac srednjih godina guleći mrkvu.
"Jednostavno,bojim se da ona nije više naša kćer,da nas neće prepoznati...da..." ;zastala je Elkea ne imajući snage izgovoriti ono od čega ona i njen suprug najviše strahuju.
Sati su tog oblačnog dana tekli kao godine,ostavljajući Elkeu i njenog supruga same u svojoj neizvjesnosti,tuzi pomješanoj s radošću...i ništa se nije događalo što bi moglo poremetiti njihovo iščekivanje.Već su se počeli pitati jeli to sve bio samo san,jesu li oni ikada imali kćer koja je odvedena prije toliko godina ili je to sve bila iluzija,iluzija njihovog uma koji se poigravao njihovom svješću...i ljubavlju prema toj djevojčici.
I u jednom od tih mnogobrojnih zapuha vjetra,na vratima se pojavila sjena.
Bilo je nemoguće razaznati obrise ljudskog bića,sve dok zakukuljena spodoba nije stupila na svjetlo.Oni su znali,to je ona.Njihova kćer.
Trenutak napetosti trajao je kao stotina tisuća trenutaka,ali neusporedivo kraće od trenutka sreće kada je Niana skinula kapuljaču s glave ,te poletjela roditeljima u zagrljaj.
Kak se čini?=P