subota, 19.01.2008.

Nešto ljubavno...

Nemiri...
sakrili me...Nemiri...
Sakrili me duboko,daleko...

Ko gruba svila,
dodiruje me...
a oštre suze padaju niz moje
lice i stvaraju rane...

Njegov zadah...
Njegovi prijezirni pogledi...
Uzeo me...
A ti nisi bio tu...

Ne znaš,ne znaš
kako je to...
Osjećam se ko stara
odbačena lutka...

A u meni samo nemiri i...
nemiri...
Ne izlaze van,niti ih pokazujem
Nemiri...

Nikada me nije voli,
samo želio,
nikada me nije volio,
ali me oženio...

Da,prisilno...
Dogovorom, običajem...
Tihi uzvici čuju se u noći...

On želi da budem s njim,
a ja ne...udara me,
padam...uzima me...pomozite...

Dok sam u njegovim grubim
rukama mislim na tebe...
Dok me dira osjećam samo nemir...
ne mogu više...

A gdje si ti...
Tako si me lako zaboravio...?
Odvedi me,šapućem tiho u noći
da me ne ćuje...

Vani se čuje zvuk oluje
a suze klize...
zovu te,duša te moja zove i
cijelo moje tijelo...
Vrati se...

Ustajem iz kreveta...
vani je oluja znam,ali ja moram otići..
Osvrćem se,on spava...
Otvaram vrata i izlazim...

Jedva hodam...
Vjetar me nosi,kuda?
nije važno,želim biti voljena,
želim voljeti...pronađi me...

Svanulo je mirno,
svježe jutro...
Vidjeli su se razorni tragovi
sinoćnje oluje...

ljudi izlaze van,
kupe i popravljuju
što se da popraviti...

ipak ono što se dogodilo
nepopravljivo je...
hodajući prema malom selu,
mladić vitka stasa i smeđe
poluduge kose...zastaje...

U očima mu bljesnu očaj...
pogled mu pada u duboku jamu u zemlji..
u njoj leži tijelo...
tijelo žene koja je pobjegla od prisilnog
života...

tijelo žene koje je žudilo za ljubavlju...
tijelo žene koja je željela
da je on pronađe...

I pronašao ju je...
Ali ne onako kako je trebalo biti,a
a već je bilo prekasno...

Nemiri te žene sada su slobodni...
Čekala ga je...
Izvadio je njeno mokro i prljavo tijelo iz jame...

Još je bila živa dok ju je držao,
a onda je umrla...
Okupio se narod oko
izbezumljenog mladića...
mumljali su...

A onda je došao njen muž...
tako joj i treba...
Preljubnica,kurva...

Mladić nije mogao izdržati...
ustao se i udario njenog muža...
Ali nije bilo vrijedno toga,
sada je sve gotovo...

među ljudima vladao je nemir...
Nemir koji je izašao iz njezina tijela
te ušao u ljude...

željela je da shvate da
je željela život...život s nekim koga voli i
tko voli nju...ali bilo je kasno...

Željela je da nitko ne pati kao ona...
Da svi žive svoj život,
pa makar prekršili neka pravila...

Mladić je uzeo njeno tijelo
te ga odnio sa sobom do
najlijepšeg mjesta u selu...

gdje se čuje najlijepši pjev ptica,
gdje je vjetar najnježniji,
odakle je nebo najlijepše boje...

iskopao je grob i nježno položio
njeno tijelo...
Tu će počivati u miru...
Tu če osjećati ljubav koja
je stigla prekasno...
tu će zacijeliti sve njene rane...

na njenom je grobu posadio bijele ljiljane...
koje je svaki dan zalijevao svojim suzama...
Tugujući za ženom koja ga je voljela,
a on joj je zakasnio donjeti ljubav...

al sada je bar na lijepšem mjestu...
Ona je sada anđeo koja pomaže
drugim ljudima da pronađu
ono što vole...
i da ljubav nikada ne zakasni...






Pjesmu sam napisala...onako iz čiste dosade...A govori ako niste shvatili
o ženi tj. djevojci koja se prisilno udala iz običaja za čovjeka kojeg nije voljela,niti on nju. Pokušala je pobjeći od takvog naćina života...Voljela je drugog muškarca koji je nažalost stigao prekasno...

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.