POGLED S GRADINE Pranić dominira, ali nema drugog čovjeka, HDZ je izgubio izbore jer se radikalizirao, a SDP izgubio vezu s biračkom bazom

petak , 26.05.2017.

Iza nas su vjerojatno najzanimljiviji, a istovremeno financijski najsiromašniji i najmirniji lokalni izbori od stjecanja hrvatske neovisnosti 1991. godine. Vrgorac se ovaj put utopio u svojoj anonimnosti baveći se samim sobom, bez upletanja izvana, što je i najzdravija situacija.

Gradonačelnički kandidat Nezavisne liste mladih Ante Pranić osvojio je rekordnih 60,68% glasova birača, što je i više nego što je HDZ-ov kandidat Boris Matković osvojio na izborima 2009. godine (55,79%) kada je bio na vrhuncu moći. Istovremeno, Pranićeva stranka je osvojila također rekordnih sedam od petnaest vijećnika u Gradskom vijeću Vrgorca, a to je dosad polazilo za rukom samo HDZ-u, i to tek na pojedinim izborima.

Dakle, Ante Pranić je nadmoćni pobjednik ovih izbora, a pobjeda je konačan pečat uspjeha projekta Nezavisne liste mladih, koji su on i njegovi prijatelji pokrenuli u proljeće 2013. godine. Od neiskusnog bučnog mladića koji je htio biti konstruktivan s HDZ-om, Pranić se prometnuo u ozbiljnog političara i stranačkog vođu (ali i dalje tremaša u kritičnim trenucima) koji zna što govori i čije se mišljenje i aktivnost traže i izvan granica Vrgorca. Počevši s dva vijećnika 2013. godine, NLM je izrasla u najveću vrgorsku stranku sa sedam vijećnika. Taj uspjeh nije došao preko noći, već Pranić i njegovi suradnici posljednje četiri godine stalno grade mrežu nezavisnih aktivista u Vrgorskoj krajini i pred svake izbore su se pojačavali novim zvučnim imenima.

Jezgru NLM-a čini danas dvadesetak ljudi, i to ne bilo kakvih, već uglavnom sposobnih aktivista i radnika koji uživaju veliko povjerenje stanovnika mjesnih odbora u kojima žive. Kroz svaki izborni ciklus tih je ljudi bivalo sve više, a pritom su bivali sve hrabriji i uspješniji u sudaru s HDZ-ovim seoskim agitatorima koji su dosad dominirali u većem dijelu vrgorskih mjesnih odbora. Tajna uspjeha NLM-a nije samo u aktivistima, već i u Pranićevoj sposobnosti da Vrgorčanima – izmorenima neuspješnim HDZ-ovim lokalnima vlastima – ponudi nadu da Vrgorac ima snage konačno krenuti naprijed. Građanima kojima je više navrh glave lijeve i desne ideologije, nametnuo se kandidat kojemu su jedina ideologija projektna dokumentacija i bageri, a dok ustaše i partizani golicaju maštu i podižu temperaturu svakom razgovoru, te teme prosječnom stanovniku Vrgorca neće na stol donijeti ručak niti platiti njegovom djetetu školarinu za naredni semestar studija. Dok je Pranić govorio o projektima koji će otvoriti radna mjesta za mlade obitelji, brojni Vrgorčani čija djeca tek odrastaju ili studiraju i rade u nekom drugom gradu počeli su sanjariti o njihovom ostanku ili povratku, i vlastitom uživanju u starosti u blizini svojih unuka, umjesto da ovi odrastaju u Splitu, Zagrebu ili Irskoj i vide bake i djedove samo za Božić. I upravo zato su svi ti ljudi izabrali Pranića, i to ne samo svi nezavisni, SDP-ovci i HNS-ovci, već i brojni HDZ-ovci. On je u većem ili manjem postotku dobio glasove svih stranaka koje egzistiraju na vrgorskom političkom nebu i ima se pravo nazivati gradonačelnikom svih.

Međutim, ovako visoka pobjeda Ante Pranića skriva strukturne probleme Nezavisne liste mladih. Njezin predsjednik je glavna i zapravo jedina točka homogenizacije stranke. Jer kada stranka nominalno nema ideologije (iako je dominantno ipak desnije orijentacije), onda ona u cijelosti ovisi o ljudima s imenom i prezimenom. A u tom slučaju moramo se zapitati što se događa sa strankom u situaciji kada se Ante Pranić prehladi. Tko je u tome slučaju njegova zamjena koja će imati jednaku privlačnu silu na stranačke aktiviste i simpatizere najrazličitijih „boja i dezena“? Odgovor na to pitanje stranka će morati pronaći u naredne četiri godine tijekom kojih će imati dovoljno vremena za učvršćenje stranačke strukture i izgradnju snažnih Pranićevih zamjenika. Ako se ovim manjkavostima ozbiljno ne pozabave, doći će u probleme.

HDZ je s druge strane doživio rekordan poraz, da ne kažemo fijasko. Stranka koja je 2009. dominirala i na izborima za Gradsko vijeće (51,29%) i izborima za gradonačelnika (55,79%), spala je na ovima izborima na 37,83% glasova za Gradsko vijeće i 35,10% glasova na izborima za gradonačelnika (Nikolina Andačić). Dok su 2009. godine osvojili devet vijećnika, na ovima su jedva doprli do šest. Kriza u HDZ-u nije od jučer, nju pratimo već posljednjih pet godina, još od vremena kada se rekordni gradski proračun iz 2009. godine počeo drastično smanjivati, a broj gladnih usta za zaposlenjem i drugim povlasticama ostao isti ili bivao veći.

Međutim, pravi pad je počeo otkako se povukla stara garda (Matković, Pandžić), a sve konce počeo povlačiti Željko Primorac i njegov tim. Pred naletom NLM-a koji se nije dao navući na HDZ-ove ideološke zamke, da bi pobijedio, HDZ je morao učiniti sve da značajno proširi svoju političku platformu kako bi ona uključivala ne samo desni centar, već i umivenu ekstremnu desnicu i centar, istovremeno zadovoljavajući sve stranačke frakcije koje su u HDZ-u uglavnom teritorijalne i demografske prirode. Ukratko rečeno, HDZ je na sebi morao provesti zajedništvo koje je obećavao svima nama. A ne samo da to nisu uspjeli učiniti, već su se radikalizirali do te mjere da su umjerenije aktiviste, simpatizere i birače gurnuli u naručje Ante Pranića (u većoj mjeri) i NLM-a (u manjoj mjeri).

Dok je Pranić govorio o projektnoj dokumentaciji i strategiji razvoja, oni su nametali temu o imenu parka, dok je Pranić prodavao parcele u Gospodarskoj zoni, HDZ-ovi radikali su prodavali izlizane priče o komunistima i Jugoslaviji. Osim toga, ne imajući izbora, za gradonačelnicu su kandidirali relativno nepoznatu kandidatkinju, a njezina, kao i stranačka kampanja su bile vrlo loše, blijede i neprepoznatljive, za razliku od nekih prošlih vremena. Bilo bi doduše pogrešno kriviti kandidatkinju Andačić za poraz, kada je i sama stranka prošla lošije nego ikad.

Kao rezultat povijesnog poraza očekivali smo ostavke cjelokupnog vodstva stranke – jer nije lako HDZ-u u jednom gradu Dalmatinske zagore u godini dana dvaput izgubiti lokalne izbore – ali ih zasad nismo dočekali. Što se prije dogode, to bolje za tu stranku koju razdiru međusobne frakcijske borbe a zasad na vidiku nema jedne i više osoba koje će se svima nametnuti svojim autoritetom, a istovremeno i umjerenošću privlačnoj masama. HDZ-ov radikalizam u samom vodstvu stranke i na terenu među agitatorima samo je voda na mlin Praniću i dok mu je konkurencija takva, gradonačelnik Vrgorca se ne mora bojati za svoju političku budućnost.

Lijeva koalicija na ovim izborima je osvojila svega dva vijećnika, jednog manje nego prije godinu dana, što pokazuje da su SDP i HNS od lani izgubili čak trećinu glasača, što je udarac kakvoga stranke vrlo teško podnose. A sudeći prema predizbornoj kampanji koje zapravo nije bilo, SDP svoja 453 glasa može zahvaliti samo tvrdokornosti i odanosti svojih glasača lijevoj ideologiji i stranci. Ući u izbornu kampanju bez predsjednika i njegovih najbližih suradnika je apsolutna politička ludost, jer SDP-ovi birači uz ideologiju uvijek traže prepoznatljivo i vjerodostojno lice koje će podržati. Dosad je to bio Rade Bobanac kao predsjednik stranke i kandidat za gradonačelnika, a kako njega sad nije bilo, kao jedino logično rješenje biračima se pokazao Pranić i, što je zanimljivo, dijelom i njegova stranka.

Isto tako, zbog vrlo tanke kampanje koja se svela na jedan predizborni plakat, dok u isto vrijeme nije „odrađen“ teren i nije održan nikakav politički skup, dio SDP-ovaca uopće nije izašao na izbore. Dok je lani SDP imao najbolju izbornu kampanju od koje su mnogi „prepisivali“ (štoviše HDZ je na ovim izborima „posudio“ SDP-ovu lanjsku parolu „Zajedno za Vrgorac“) i barem dijelom odrađen teren, stranka je na ovim izborima spala na blijedu kopiju same sebe. SDP-u se dogodilo ono što smo prognozirali još 2010. godine. Imajući na čelu snažnog predsjednika, a bez istaknutog i prepoznatljivog drugog i trećeg čovjeka, nakon što glavni ode, stranka se u očima prosječnog birača pretvara u amorfnu masu, ni sjenu nekadašnje snage. Krivnja za to je u velikoj mjeri na Bobancu, ali i na onima koji su ostali, a čiju ambiciju i jezik ne prati organizacijska i radna sposobnost u stranci i kampanji kao ni aktivizam na terenu, u bazi. Baza postoji i dalje, ali je izgubila vezu sa strankom, pa se ili u cijelosti pasivizirala ili priklonila Praniću.

SDP (a i HDZ) treba temeljitu reorganizaciju sukladno političkoj klimi u kojoj Vrgorac trenutno živi, a koju je nametnuo upravo Pranić. Ona se temelji na mladosti, stručnosti i organizacijskim vještinama, jer to prolazi, a svega toga SDP-u trenutno nedostaje. Što prije konsolidira svoje redove i popuni ih ljudima koje baza cijeni (kao u slučaju NLM-a), to bolje za stranku koja je na lokalnoj, ali i regionalnoj i državnoj razini u velikoj krizi.