O lokalpatriotizmu na jednom primjeru
četvrtak , 17.03.2016.
Šta ti je lokalpatriotizam... Poznato je da po svakojakim arhivima i obiteljskim zbirkama skupljam sve živo vezano za povijest Vrgorca, a posebno su mi drage stare fotografije ovoga kraja i naroda.
Povremeno, ne prečesto, saznam da se nekakav povijesni izvor nalazi sačuvan u nekom stranom arhivu. Ali to što ja saznam za neki izvor ne znači ništa, ako ne pokrenem korake da digitalne kopije ne dovučem nekako do Vrgorca. To je poanta.
I tako ja prije tjedan dana saznam da se neke fotke Vrgorca stare osamdeset godina nalaze u jednom srednjoeuropskom arhivu. Ukupno osam fotografija koje je jedan poznati europski fotograf načinio kada je prošao kroz Vrgorac 1936. godine. Vidio sam jednu koja prikazuje krasnu djevojku iz Vrgorske krajine s bremenom trave na leđima kako kratko odmara naslonjena na suhozid. Siromašna i ponosna stala je pred fotografa i tako ušla u povijest. Možda je to jedina fotografija te mlade djevojke koja postoji, a koju ona vjerojatno nikada nije ni vidjela. A ja baš zato želim da ju vide Vrgorčani, ovi danas i oni sutra.
I kada sam preko svojih veza saznao za te fotografije, uslijedio je standardan postupak koji uvijek pokrećem kada saznam za nešto u nekom stranom arhivu - zivkanje, slanje e-mailova, moljakanje, priupitivanje na engleskom ili mlataranje rukama i nogama u pokušaju da kažeš tri rečenice na njemačkom.
I nakon kratkog vremena gospoda iz stranog arhiva se lijepo i kulturno javila, europski civilizirano. Sve će oni to skenirat, lijepo spakovat i poslat na CD-u na moju kućnu adresu.
Međutim, ako ću fotke koristit za osobne potrebe (dakle, držat ih doma) to košta 1000 kuna, a ako ću ih negdje objavit (knjiga, internet) to košta 2000+ kuna (preneseno u eure ili švicarske franke, kako mi drago). Kao prosječnom prosvjetnom radniku nije mi lako pokrivat sva ta moja saznanja i istraživanja, stvarno nije, ali srce je jače, i nikada se nije dogodilo da sam saznao za neke stare fotografije Vrgorca i krajine, a da sam prešao preko toga, zanemario ih kao da ne postoje. Sakupljačka strast, ljubav prema ovome kraju je prevelika i uvijek učinim sve da do njih dođem. Ma koliko to koštalo. I tako će biti i ovaj put. Potrošio sam ogromne novce (bilo je i prijatelja koji su znali uletit s kojom kunom, zaslužuju svaku moguću zahvalu) u posljednjih 7-8 godina za sve moje projekte, pa što je tih osam fotografija (1000-2000 kuna) prema onom od ranije (sarkastičan sam, naravno)?
Zašto sve ovo pišem? Ne zato da bi me hvalili i govorili kako sam lijep i pametan, ili da bi skupljao pare, već da vas barem malo pobliže upoznam sa svim onim što radim u interesu kulture ovoga grada, odnosno da pojasnim što je sve potrebno učiniti da bi se komadić naše povijesti doveo u ovaj grad.
Pišem to zbog svih onih u ovom gradu koji od Vrgorca žive, a istom ne daju ništa, i uvijek im je malo, uvijek su gladni, stalno grabe još. I zato okanite se idiotarija i pokušajte doprinijeti maksimalno moguće, kako znate i umijete.
Za „hobi“ poput moga potrebno je mnogo odricanja, novca, i najviše ljubavi zbog kojih ste kadri godinu dana nosit iste cipele, samo da se kultura Vrgorca obogati nečim novim, dosad neviđenim.
I cijelo to vrijeme imate na pameti samo jednu stvar – da se nasadite na nos ako treba samo da građane putem kakve monografije ili izložbe što prije upoznate sa svim tim otkrićima. I prije nego zatvorite jedan projekt, već se pojavi drugi, pa treći, a ja nestrpljiv k'o napeta puška. Uh.
komentiraj (0) * ispiši * #
