EL SHATT Sedamdeseta obljetnica odlaska Vrgorčana u zbjeg (1944.-2014.)

četvrtak , 03.04.2014.

Trećeg travnja 1944. godine grupa od nekoliko stotina Vrgorčana i drugih izbjeglica biokovsko-neretvanskog kraja ukrcala se u baćinskim uvalama Tribunj i Mirci u trabakule Mornarice NOVJ i pod pratnjom naoružanih čamaca partizanske mornarice zaplovila Neretvanskim kanalom prema Visu. Bio je to tek početak mukotrpnog putovanja Vrgorčana u zbjeg, puta koji je započeo još krajem ožujka kada su odlučili prihvatiti poziv lokalnih partizanskih odbornika i aktivista da se evakuiraju iz svojih sela pred naletom njemačkih napada i njihovih nasilja nad civilima. Kako će se kasnije pokazati (nakon ostalih zbjegova Vrgorčana u travnju i lipnju), u zbjegu Vrgorčana u Italiji i Egiptu sudjelovati će više od sedam stotina naših sugrađana i bila je to evakuacija kakvu naš kraj ne pamti. A u zbjeg nisu išli iz ludosti, već iz prijeke potrebe.

Još otkad su Nijemci i ustaše zavladali biokovskim područjem sredinom studenoga 1943. godine, nadvili su se tamni oblaci nad Vrgorsku krajinu. Nakon prvih sudara s malobrojnim biokovskim i neretvanskim partizanskim jedinicama koje se nisu evakuirale na otoke, Nijemci su se počeli osvećivati na civilnom stanovništvu. Kroz prve mjesece 1944. godine zapadna i južna sela vrgorskog kraja (ali i sva ostala, uključujući Vrgorac), naslonjena na Biokovo i Rilić, stalno su trpjela njemačke napade i nasilja. Nijemci su svakodnevno hvatali vrgorske civile i pretvarali ih u taoce, a neki su i strijeljani. Civili su tjerani i da golim rukama uklanjaju cestovne mine na Napoleonovoj cesti. U većim akcijama Nijemci su uništavali seoska domaćinstva paleći stambene i gospodarske objekte metodom spaljene zemlje. Najbolji primjer je njemački upad u Draževitiće i Umčane 19. ožujka 1944. godine, kada su oba sela gotovo u cijelosti uništena. Stanovništvo se razbježalo po okolnim glavicama, trpeći bez skrovišta u hladnoći i snijegu, svjesno blizine smrti ili do zime ili od okupatora. Nakon što se pred naletom Nijemaca u studenom 1943. godine u zbjeg povuklo makarsko stanovništvo, partizanski štab donosi odluku da će evakuirati i Vrgorčane i Neretvane koji to žele, kako bi ih se spasilo od uništenja. Ali Vrgorčane nije bilo lako izvući iz njihovih sela. Trebalo je stotine ljudi provući kroz njemačke straže na Biokovu i Riliću, kroz snijeg i hladnoću, i dovesti ih u Baćinu, odakle će zaploviti prema Visu, uz stalnu opasnost od njemačkog napada s mora ili kopna. I sve je to odrađeno besprijekorno. Bez ijedne greške su tihe kolone Vrgorčana, staraca, žena i djece, po mraku i snijegu prošle biokovske i rilićke gudure, često i njemačkim stražama pred nosom, i došle u Baćinu odakle su brodovima svi prebačeni na Vis.

Nakon dolaska najveće grupe Vrgorčana na Vis, odmah su obaviješteni da tu neće moći ostati. Otok su utvrđivale partizanske i britanske jedinice jer je donesena odluka da će se Vis braniti, očekivalo se njemačko bombardiranje i desant, pa su izbjeglice ukrcane na brodove i upućene prema Italiji gdje su, u dogovoru sa Saveznicima, trebale biti smještene do kraja rata. Uskrs 1944. godine najveća grupa Vrgorčana dočekuje u talijanskom Bariju, a odatle odlaze prema izbjegličkim logorima u južnoj Italiji – Tuturanu, Carbonari, Santa Maria di Leuci, Santa Maria al Bagnu i Santa Cesarei. Kako britanska vojna uprava u južnoj Italiji nije mogla prihvatiti sve izbjeglice iz Jugoslavije s obzirom da su se na Apeninskom poluotoku vodile žestoke borbe protiv Nijemaca, a narod se nije mogao vratiti u domovinu, donosi se odluka da će se izbjeglice evakuirati u Egipat. Uskoro većina Vrgorčana kreće brodom iz luke Taranto prema Egiptu (manji dio ostaje u Italiji), pod pratnjom i zaštitom razarača britanske Kraljevske mornarice. Dolaskom u Egipat bivaju smješteni u izbjeglički logor El Khatatba kod Kaira. Kako je klima u tome području bila neugodna za život, masovno su počela umirati mala djeca, posebno nakon izbijanja epidemije ospica. Zbog toga dio djece biva prebačen u logor Tolumbat kod Aleksandrije, gdje je klima bila povoljnija, a ostatak El Khatatbe, a s njima i Vrgorčani, krajem 1944. godine je prebačen na Sueski kanal, u izbjeglički logor El Shatt. U egipatskoj pustinji provode slijedeće mjesece. U šatorskom gradu Dalmatinci, a među njima i Vrgorčani, grade pravu zajednicu od skoro 30 tisuća ljudi. Otvaraju se škole, poljoprivredna dobra, bolnice i ambulante, osnivaju kazališne grupe i održavaju predstave, otvaraju radionice i obrti. Sve to pod upravom Centralnog odbora zbjega i njegovih odjela i odsjeka, uz veliku pomoć Saveznika i UNRRA-e. Tu izbjeglice borave do početka repatrijacije, odnosno povratka u domovinu. Dalmatinci su u domovinu vraćeni sa ukupno 19 transporta. Prvi se dogodio sredinom 1945. godine, a zadnji u ožujku 1946. godine. Nakon povratka izbjeglica u domovinu u Sinajskoj pustinji je ostalo samo izbjegličko groblje na kojemu spomenik Majke Dalmatinke tugaljivo gleda na preko sedam stotina grobova onih koji su tamo umrli. U pijesku Egipta ostala je i grupa Vrgorčana, gotovo sve mala djeca. U logoru su se Vrgorčani i rađali, a neki su se tu i vjenčali. Jer usprkos ratu, život nije mogao ni smio stati.

El Shatt je nevjerojatna dionica vrgorske povijesti. Priča je to o malom čovjeku, o njegovoj nepokolebljivoj vjeri i odlučnosti, o krajnjem odricanju za spasenje života sebe i svoje obitelji, priča je to o borbi za život, borbi za pravo i pravdu protiv zla koje je tih godina prekrilo Vrgorsku krajinu.

I na koncu, priča je to o kojoj nećete ništa čuti u Vrgorskoj krajini ovih dana, osim na ovom blogu. Povjesničara u Vrgorcu koji će vam o tome nešto reći nema, uz iznimku autora ovih redaka, a očekivati da će se ovako važne obljetnice sjetiti možda politika ili nedajbože službena kultura je iluzorno i smiješno. Jer vrgorski zbjeg se dogodio pod zaštitom vojske i simbola koje vrgorska gradska vlast otvoreno prezire, usprkos humanim i plemenitim namjerama organizatora evakuacije vrgorskog zbjega. Zato, neka ovo bude mjesto na kojemu ćemo se prisjetiti tih stotina i stotina Vrgorčana koji su 1944. godine praktički goli i bosi, bolesni, prljavi i puni ušiju, noseći samo imovinu koja im je stala u jednu torbu, krenuli u avanturu kakvo nitko od njih ni u najluđim snovima nije mogao očekivati.

Slava njima i svima onima koji i danas leže u pijesku Sinajske pustinje, tisućama kilometara daleko od svoga kamenitog doma. Vrgorska krajina ih neće zaboraviti.