Fra Ivan Jukić predstavio svoj "Vrgorski ljetopis"

srijeda , 30.04.2014.

Sinoć je u dupko ispunjenoj Višenamjenskoj dvorani Grada Vrgorca nekadašnji župnik Župe Navještenja Blažene Djevice Marije u Vrgorcu fra Ivan Jukić predstavio svoju treću knjigu naslova "Vrgorski ljetopis". Radi se o povijesnoj sintezi obogaćenoj fratarskim zapisima i radovima drugih autora s temema iz vrgorske prošlosti. Uz fra Ivana, predstavljači knjige bili su: Željka Opačak, dr.sc. Mišo Munivrana. dr. fra Bruno Pezo i Jasna Sušac. "Vrgorski ljetopis" izašao je u nakladi Gradskog kulturnog središta.
"Vrgorski ljetopis" obuhvaća dvadeset i tri tematska naslova, koji okupljaju vrsnu kulturno-povijesnu građu, vezanu u prvom planu za život Vrgorca, od njegovih prvih povijesnih zapisa do novijeg doba u kojem je fra Ivan ostavio i svoj povijesni trag. Opsežna knjiga na 450 stranica, uz niz fotografija i bibliografiju, donosi sažetke na njemačkom, francuskom, engleskom, talijanskom i španjolskom jeziku te kazalo osobnih i zemljopisnih imena.

Arhivocid kao sredstvo povijesnog zaborava u Vrgorcu

srijeda , 23.04.2014.

Od druge godine svoga studija, dakle posljednjih devet godina, intenzivno istražujem povijest Vrgorske krajine prikupljajući svaki povijesni izvor, pa i najmanji trag do kojega mogu doći, a koji mi može pomoći u slaganju mozaika zvanog povijest Vrgorca. I u tih devet godina skupio sam nekoliko tisuća povijesnih pisanih i slikovnih izvora, od kojih je 99% pronađeno izvan Vrgorca.

Iskoristivi izvori za našu povijest praktički se ne mogu naći u mjestu u kojemu je ta povijest nastala, uz iznimku razgovora sa živućim svjedocima. Dakle, Vrgorac do svoje povijesti uopće ne drži.

Štoviše Vrgorac ima „izvrsne“ rezultate u zatiranju vlastite prošlosti, a to se zatiranje uvijek događa kada se uruši jedan sustav i dođe drugi. Onda taj drugi krene u veliku čistku svega bivšeg. Tako je mletačka vlast uništavala simbole prethodne osmanlijske vlasti. Socijalistička Jugoslavija odstranjivala je ostatke vlasti NDH i stare Jugoslavije, a neovisna Republika Hrvatska uspješno se obračunala s ostacima i simbolima Socijalističke Jugoslavije.

Ovdje ne mislim toliko na spomenike i druga obilježja prošlih sustava (iako su i oni stradali), koliko na pisane i slikovne tragove. Kada bi pokušali opisati povijest Vrgorca samo na temelju dokumenata i drugih povijesnih izvora koje možete danas pronaći u našemu gradu, onda bi takav prikaz bio siromašan i pun rupa. A dosada izdane amaterske povijesne sinteze o Vrgorcu izvrsno dokazuju tu tezu.

Možda je situacija ovako loša zato što Vrgorac nikad nije imao instituciju koja bi čuvala dokumente i artefakte njegove povijesti. Nije bilo institucije koja bi na djelu spriječila fukare koje se uvijek pojave u vrijeme prijelaza iz jednog u drugi sustav i unište tragove prošlosti, samo zato što se ta prošlost ne uklapa u njihovu viziju sadašnjosti i budućnosti.

Tako u Vrgorcu ne možete pronaći dokumente vrgorske općinske vlasti i vezanih ustanova iz vremena Austro-ugarske, Kraljevine Jugoslavije, Nezavisne države Hrvatske, kao ni Socijalističke Jugoslavije. Svaka nova vlast je uništavala dokumente koje je naslijedila od one prijašnje i tu gotovo nije bilo iznimki. Nešto arhivske građe sačuvali su župni uredi, među njima najviše onaj u Vrgorcu, dok su oni u zapadnim krajevima Vrgorske krajine zapaljeni u borbenim djelovanjima u Drugom svjetskom ratu.

U vrijeme stvaranja neovisne hrvatske države skalpelski precizno su iz svih vrgorskih institucija i ustanova uklonjeni povijesni izvori na temelju kojih je moguće rekonstruirati našu povijest u razdoblju između 1945. i 1991. godine. Arhivocid je bio sistematičan i u cijelosti uspješan.

U više navrata sam pokušao pronaći dokumente o radu vrgorske općine i njezinih službi u spomenutom razdoblju u današnjoj gradskoj upravi, i uvijek sam dobivao odgovore da oni ničega nemaju. Ne postoje čak ni nacrti gradskih zgrada iz toga vremena, kamoli nešto više. Dovedeni smo tako u situaciju da ne znamo imena općinskih vodstava, kao ni razdoblje u kojemu su vladali, niti koje su odluke donosili.

U zgradi nekadašnjeg komiteta, u kojoj su do 1991. godine djelovale različite društveno-političke organizacije, nalazio se arhiv tih organizacija, među ostalim onaj Saveza komunista, sindikata, SUBNOR-a, Društva prijatelja „Sutjeska“ i drugih manjih ustanova. Njihovi arhivi su kriminalnim činom pojedinaca uglavnom završili na odlagališta otpada, čime su zauvijek izgubljeni. Fragmentarni ostaci pokazuju da su tada bačeni i pojedinačni popisi žrtava Drugog svjetskog rata koje je prikupio SUBNOR, što istraživanje te problematike uvelike otežava.

Iz obiju škola su na temelju zahtjeva resornog ministarstva uglavnom uklonjene nepodobne knjige, ali su mnoge tajnim akcijama djelatnika škola sklonjene u podrume ili skladišne prostore područnih škola. Pripadnici Dajdžine vojske su u cijelosti uništili arhiv Osnovne škole 'Vladimir Nazor' Dragljane, uključujući dnevnike, imenike i drugu dokumentaciju o učenicima i nastavnicima. Nastradala su tada i brojna nastavna sredstva i učila. Za to nitko nije odgovarao.

Djelatnica Gradske knjižnice sakrila je najveći dio nepodobnih knjiga te ustanove u tajni prostor iza polica, ali te su knjige uglavnom završile na Ajdanovcu prošle godine pod obrazloženjem da su bile natopljene vodom, otpisane i propale. Međutim, većina tih knjiga je prošla kroz moje ruke prije bacanja i gotovo sve su bile u izvrsnom ili dobrom stanju. Među tim knjigama nisu bili samo panegirici socijalističkim vođama i sustavu, već je bilo i vrlo kvalitetnih historiografskih i socioloških djela kojima se i danas koriste hrvatski znanstvenici. Srećom, dobar dio tih knjiga pokupili su savjesni Vrgorčani.

Nema ništa ni od arhiva poduzeća „Braća Rakić“, osim nekoliko sačuvanih dokumenata u posjedu njezina bivšeg direktora. Što se tiče ostalih tvrtki koje su nekada djelovale u Vrgorcu, njihove dokumente su uglavnom uklonili novi vlasnici nakon privatizacije. Usprkos brojnim pokušajima dosada nisam uspio utvrditi da je netko nešto sačuvao, a da je iskoristivo za istraživanje prošlosti.

I tako, u odnosu prema „onome prije“ današnji sustav se pokazao identičnim svima onima koje je naslijedio. No, je li se itko ikad zapitao kako je moguće graditi budućnost na zgarištu prošlosti? Kako sustav temeljen na vandaliziranju povijesne ostavštine može biti siguran da jednoga dana i sam neće završiti kao oni prije njega? Kada će nam napokon greške iz prošlosti postati nešto na temelju čega ćemo učiti za budućnost?

POZIV Istraživački projekt 'Zbjeg Vrgorčana u Italiju i Egipat 1944-1946. godine'

četvrtak , 17.04.2014.

U tijeku je istraživački projekt radnog naslova 'Zbjeg Vrgorčana u Italiju i Egipat (1944.-1946.)'. Pozivamo građane Vrgorske krajine i naše iseljenike da nam jave ukoliko posjeduju fotografije, pisma, novine i druge tekstove, predmete (školske bilježnice, prekrivači, kutije, logorski brojevi, odjeća, jedaći pribor) i sve ostalo što ima podrijetlo iz zbjega. Posuđeni materijali biti će fotografirani ili skenirani i iskorišteni u dopunjavanju istraživanja.

Vrgorski školarci skupljali novac za operaciju kojom će njihov kolega Mihovil napokon prohodati

nedjelja , 13.04.2014.

Mihovil Mišetić je desetogodišnji dječak koji ide u treći razred Osnovne škole 'Vrgorac'. U nastavi mu pomaže osobna asistentica. Rođen je iz blizanačke trudnoće u trideset i četvrtom tjednu. Uspostavljena mu je dijagnoza spastične diplegije. Radi se o obliku cerebralne paralize s jače izraženim spasticitetom na donjim udovima, također ima oštećen vid. Mihovil je uključen u vježbe razvojne gimnastike još od rane dobi (fizikalne terapije). Naporno vježbanje je dalo rezultate, naime Mihovil može samostalno sjediti, a hoda samo uz pomoć i to ne kontrolirano i otežano. Nakon pregleda u Zagrebu kod specijalista iz Rusije ustanovljeno je da mora na operaciju za opuštanje tetiva kako ne bi došlo do smanjenja mišićnih kontraktura. Operacija je u Beogradu koju će izvršiti specijalist iz Rusije, koji garantira veliki uspjeh. Troškovi same operacije iznose 2 800 eura, te kad se dodaju ostali troškovi Mihovilu je potrebno 4 000 eura za operaciju i boravak u Beogradu (prijevoz, smještaj i sl.).
Veselog i vedrog dječaka poput Mihovila vesele male stvari, veseli ga svaki novi pokret, korak… Druga djeca imaju tisuće želja, a Mihovil samo jedu, želi prohodati, trčati sa svojim prijateljima i okusiti radost djetinjstva koje mu do sada nije bilo lagano.
Kako bi se platila spomenuta operacija, pokrenuta je humanitarna akcija 'Korak za Mihu' koja najviše odjeka ima u Splitu i Vrgorcu. U Splitu su tako organizirane brojne humanitarne utakmice i prodajne izložbe, a u akciju se uključila i Osnovna škola 'Vrgorac', čiji je Miho učenik. Već nekoliko tjedana traju radionice učenika i učitelja razredne nastave matične škole u Vrgorcu, kao i područnih, a izrađeni predmeti prezentirani su na prodajnim izložbama u Osnovnoj školi 'Vrgorac' 7. travnja, te na štandu kraj stare pošte u Vrgorcu 10. travnja. Skupljena sredstva namijenjena su ovoj akciji. Uz to, na blagajnama više vrgorskih trgovina postavljene su kutije za donacije građana. Najavljena je i humanitarna utakmica u organizaciji HMNK-a Vrgorac u svibnju. Kada se utakmica bude održavala marljivi učenici i učitelji će prodavati kolače, sendviče. U akciju su se uključile i druge vrgorske udruge.

Ukoliko i vi želite pomoći akciji 'Korak za Mihu', svoje priloge možete uplatiti na račun:
Žiro-račun -2330003-1553163146
IBAN- HR0423300031553163146
Splitska banka
Kontakt: Mirjana Mišetić 097 721 3797

O akciji više možete doznati i na facebook stranici Korak za Mihu.

MATKOVIĆ: Gradsko vijeće i građani će odlučiti hoćemo li primiti makarski otpad

ponedjeljak , 07.04.2014.

O temi odlaganja makarskog komunalnog otpada na Ajdanovcu konačno se javnosti priopćenjem obratio gradonačelnik Boris Matković. On je prije nekoliko dana sudjelovao na sastanku gradonačelnika gradova naše županije s ministrom zaštite okoliša Mihajlom Zmajlovićem i županom Zlatkom Ževrnjom na kojemu se raspravljalo o mogućnosti odlaganja makarskog otpada u više srednjodalmatinskih gradova. U Matkovićevom priopćenju objavljenom na web stranici Grada tako stoji:

Radi istinitosti informacija glede gospodarenja otpadom, odnosno korištenja odlagališta otpada Ajdanovac, nakon sastanka sa ministrom Zaštite okoliša, županom Splitsko-dalmatinske županije te gradonačelnicima gradova Trogira, Sinja, Imotskog, Splita i Makarske, izjavljujem kako sam načelno podržao princip solidarnosti sa gradom Makarskom po pitanju njihova problema sa odlaganjem otpada, kao što su to na koncu učinili i svi ostali sudionici. No, pri tom istaknuo kako ja, kao gradonačelnik Grada Vrgorca o tome ne mogu odlučiti već to radi Gradsko vijeće, odnosno građani na čijem se području nalazi odlagalište otpada Ajdanovac, što znači da sam predložio ono što je bilo za očekivati, a to je da javnom raspravom svi zajednički dogovorimo ono što je u zajedničkom interesu svih nas. Također, radi istinitosti izjavljujem kako će se odlagalište otpada Ajdanovac sukladno odlukama Ministarstva, odnosno Fonda za zaštitu okoliša, moći koristiti sve do otvaranja Centra u Lećevici, odnosno najkasnije godinu dana nakon čega će se, sukladno studiji o sanaciji, morati zatvoriti.

Borislav Matković
Gradonačelnik

IN MEMORIAM Siniša Pivac (1941.-2014.)

petak , 04.04.2014.

U Vrgorcu je 3. travnja, u 73. godini života, preminuo dr. Siniša Pivac, cijenjeni vrgorski liječnik i politički radnik. Iza njega su ostali: supruga Ivanka, brat Tonći, sinovi Ante i Krešo, nevjeste, unučad, nećaci i druga rodbina.
Siniša je rođen u radničkoj obitelji i već je u drugoj godini života ostao bez oca Mate kojega su kao antifašista strijeljali talijanski okupatori. Nakon očeve smrti, svu brigu o Siniši i njegovom bratu Tonću preuzela je majka Anđa. Iako su živjeli u siromaštvu, majka ih je izvela na pravi put i Siniša je upisao škole i završio medicinski fakultet.
Gotovo pola stoljeća trajao je radni vijek liječnika Siniše Pivca u Domu zdravlja u Vrgorcu. Kroz to je razdoblje specijalizirao ginekologiju, te povremeno u težim slučajevima bio na ispomoći Domu zdravlja Metković, kao i splitskim bolničkim ustanovama. Uvijek se isticao brigom za pacijenta, posebno prema trudnicama i rodiljama. Bio je na stalnoj usluzi pacijentima i po tome će ga Vrgorčani pamtiti.
U dva navrata bio je i gradski vijećnik Vrgorca, a u svome društveno-političkom angažmanu vodio se isključivo interesima razvoja grada i njegove zdravstvene ustanove. Tijekom Domovinskog rata bio je član Kriznog štaba Općine Vrgorac od 16. kolovoza 1991. godine.
Vrgorac je bio obogaćen što je imao čovjeka i liječnika kakav je bio dr. Siniša Pivac. Svojim radom i zalaganjem je zadužio Vrgorac, koji bi mu se na neki način trebao odužiti.
Počivao u miru Božjem.

Igor Majstrović i Branko Radonić

EL SHATT Sedamdeseta obljetnica odlaska Vrgorčana u zbjeg (1944.-2014.)

četvrtak , 03.04.2014.

Trećeg travnja 1944. godine grupa od nekoliko stotina Vrgorčana i drugih izbjeglica biokovsko-neretvanskog kraja ukrcala se u baćinskim uvalama Tribunj i Mirci u trabakule Mornarice NOVJ i pod pratnjom naoružanih čamaca partizanske mornarice zaplovila Neretvanskim kanalom prema Visu. Bio je to tek početak mukotrpnog putovanja Vrgorčana u zbjeg, puta koji je započeo još krajem ožujka kada su odlučili prihvatiti poziv lokalnih partizanskih odbornika i aktivista da se evakuiraju iz svojih sela pred naletom njemačkih napada i njihovih nasilja nad civilima. Kako će se kasnije pokazati (nakon ostalih zbjegova Vrgorčana u travnju i lipnju), u zbjegu Vrgorčana u Italiji i Egiptu sudjelovati će više od sedam stotina naših sugrađana i bila je to evakuacija kakvu naš kraj ne pamti. A u zbjeg nisu išli iz ludosti, već iz prijeke potrebe.

Još otkad su Nijemci i ustaše zavladali biokovskim područjem sredinom studenoga 1943. godine, nadvili su se tamni oblaci nad Vrgorsku krajinu. Nakon prvih sudara s malobrojnim biokovskim i neretvanskim partizanskim jedinicama koje se nisu evakuirale na otoke, Nijemci su se počeli osvećivati na civilnom stanovništvu. Kroz prve mjesece 1944. godine zapadna i južna sela vrgorskog kraja (ali i sva ostala, uključujući Vrgorac), naslonjena na Biokovo i Rilić, stalno su trpjela njemačke napade i nasilja. Nijemci su svakodnevno hvatali vrgorske civile i pretvarali ih u taoce, a neki su i strijeljani. Civili su tjerani i da golim rukama uklanjaju cestovne mine na Napoleonovoj cesti. U većim akcijama Nijemci su uništavali seoska domaćinstva paleći stambene i gospodarske objekte metodom spaljene zemlje. Najbolji primjer je njemački upad u Draževitiće i Umčane 19. ožujka 1944. godine, kada su oba sela gotovo u cijelosti uništena. Stanovništvo se razbježalo po okolnim glavicama, trpeći bez skrovišta u hladnoći i snijegu, svjesno blizine smrti ili do zime ili od okupatora. Nakon što se pred naletom Nijemaca u studenom 1943. godine u zbjeg povuklo makarsko stanovništvo, partizanski štab donosi odluku da će evakuirati i Vrgorčane i Neretvane koji to žele, kako bi ih se spasilo od uništenja. Ali Vrgorčane nije bilo lako izvući iz njihovih sela. Trebalo je stotine ljudi provući kroz njemačke straže na Biokovu i Riliću, kroz snijeg i hladnoću, i dovesti ih u Baćinu, odakle će zaploviti prema Visu, uz stalnu opasnost od njemačkog napada s mora ili kopna. I sve je to odrađeno besprijekorno. Bez ijedne greške su tihe kolone Vrgorčana, staraca, žena i djece, po mraku i snijegu prošle biokovske i rilićke gudure, često i njemačkim stražama pred nosom, i došle u Baćinu odakle su brodovima svi prebačeni na Vis.

Nakon dolaska najveće grupe Vrgorčana na Vis, odmah su obaviješteni da tu neće moći ostati. Otok su utvrđivale partizanske i britanske jedinice jer je donesena odluka da će se Vis braniti, očekivalo se njemačko bombardiranje i desant, pa su izbjeglice ukrcane na brodove i upućene prema Italiji gdje su, u dogovoru sa Saveznicima, trebale biti smještene do kraja rata. Uskrs 1944. godine najveća grupa Vrgorčana dočekuje u talijanskom Bariju, a odatle odlaze prema izbjegličkim logorima u južnoj Italiji – Tuturanu, Carbonari, Santa Maria di Leuci, Santa Maria al Bagnu i Santa Cesarei. Kako britanska vojna uprava u južnoj Italiji nije mogla prihvatiti sve izbjeglice iz Jugoslavije s obzirom da su se na Apeninskom poluotoku vodile žestoke borbe protiv Nijemaca, a narod se nije mogao vratiti u domovinu, donosi se odluka da će se izbjeglice evakuirati u Egipat. Uskoro većina Vrgorčana kreće brodom iz luke Taranto prema Egiptu (manji dio ostaje u Italiji), pod pratnjom i zaštitom razarača britanske Kraljevske mornarice. Dolaskom u Egipat bivaju smješteni u izbjeglički logor El Khatatba kod Kaira. Kako je klima u tome području bila neugodna za život, masovno su počela umirati mala djeca, posebno nakon izbijanja epidemije ospica. Zbog toga dio djece biva prebačen u logor Tolumbat kod Aleksandrije, gdje je klima bila povoljnija, a ostatak El Khatatbe, a s njima i Vrgorčani, krajem 1944. godine je prebačen na Sueski kanal, u izbjeglički logor El Shatt. U egipatskoj pustinji provode slijedeće mjesece. U šatorskom gradu Dalmatinci, a među njima i Vrgorčani, grade pravu zajednicu od skoro 30 tisuća ljudi. Otvaraju se škole, poljoprivredna dobra, bolnice i ambulante, osnivaju kazališne grupe i održavaju predstave, otvaraju radionice i obrti. Sve to pod upravom Centralnog odbora zbjega i njegovih odjela i odsjeka, uz veliku pomoć Saveznika i UNRRA-e. Tu izbjeglice borave do početka repatrijacije, odnosno povratka u domovinu. Dalmatinci su u domovinu vraćeni sa ukupno 19 transporta. Prvi se dogodio sredinom 1945. godine, a zadnji u ožujku 1946. godine. Nakon povratka izbjeglica u domovinu u Sinajskoj pustinji je ostalo samo izbjegličko groblje na kojemu spomenik Majke Dalmatinke tugaljivo gleda na preko sedam stotina grobova onih koji su tamo umrli. U pijesku Egipta ostala je i grupa Vrgorčana, gotovo sve mala djeca. U logoru su se Vrgorčani i rađali, a neki su se tu i vjenčali. Jer usprkos ratu, život nije mogao ni smio stati.

El Shatt je nevjerojatna dionica vrgorske povijesti. Priča je to o malom čovjeku, o njegovoj nepokolebljivoj vjeri i odlučnosti, o krajnjem odricanju za spasenje života sebe i svoje obitelji, priča je to o borbi za život, borbi za pravo i pravdu protiv zla koje je tih godina prekrilo Vrgorsku krajinu.

I na koncu, priča je to o kojoj nećete ništa čuti u Vrgorskoj krajini ovih dana, osim na ovom blogu. Povjesničara u Vrgorcu koji će vam o tome nešto reći nema, uz iznimku autora ovih redaka, a očekivati da će se ovako važne obljetnice sjetiti možda politika ili nedajbože službena kultura je iluzorno i smiješno. Jer vrgorski zbjeg se dogodio pod zaštitom vojske i simbola koje vrgorska gradska vlast otvoreno prezire, usprkos humanim i plemenitim namjerama organizatora evakuacije vrgorskog zbjega. Zato, neka ovo bude mjesto na kojemu ćemo se prisjetiti tih stotina i stotina Vrgorčana koji su 1944. godine praktički goli i bosi, bolesni, prljavi i puni ušiju, noseći samo imovinu koja im je stala u jednu torbu, krenuli u avanturu kakvo nitko od njih ni u najluđim snovima nije mogao očekivati.

Slava njima i svima onima koji i danas leže u pijesku Sinajske pustinje, tisućama kilometara daleko od svoga kamenitog doma. Vrgorska krajina ih neće zaboraviti.

Prvi vrgorski kružni tok na vrhuncu gradnje!

srijeda , 02.04.2014.

Radovi na izgradnji kružnog toka su na vrhuncu, kao što se i može vidjeti na ovoj fotografiji. Radovi svako malo uzrokuju zastoj u prometu, ali vrijedi spomenuti kako se u Vrgorcu ovih dana priča kako je naš kružni tok toliko genijalan da kada neki u njega uđu, više neće znati kuda će izići. Možda je razlog tome što je tok izgrađen na nizbrdici!
Na Facebooku se trenutno naveliko raspravlja kakve će biljke biti posađene u središtu toka. Dolaze prijedlozi da to bude sekvoja, bonsai, baobab ili čak marihuana. Što se tiče zalijevanja biljaka u ljetnim mjesecima, navodno će biti preusmjerena voda iz gradske fontane, prirodnim padom, niz Pijacu, a zimi će tuda prolaziti i klizalište.

Vrgorčanin pogodio Bingo i osvojio 8,5 milijuna kuna!

utorak , 01.04.2014.

U igri TV Bingo 15 od 90 odigranoj sinoć, sretni Vrgorčanin je osvojio više od 8,5 milijuna kuna! Novi milijunaš dobitni je listić uplatio 29. ožujka u 14:26 sati u Vrgorcu na prodajnom mjestu Hrvatske lutrije u Ulici hrvatskih velikana. Osvojio je točno 8.506.741,99 kuna.
Kako je Vrgorac malo mjesto gdje svatko zna svakoga, vijest se odmah proširila među građanstvom. Sretni dobitnik se nije uspio skriti pa smo doznali njegov identitet i s njime jutros kratko razgovarali.
- Ovo je za mene nevjerojatno iznenađenje. Još ne mogu doći sebi i ne vjerujem da sam osvojio ovoliki iznos. Bingo igram rekreativno, par puta mjesečno, i dosad nisam ništa osvojio. Tako da me je ovo zaprepastilo, rekao nam je sretni dobitnik koji je ipak odlučio ostati anoniman.
Ovaj srednjovječni Vrgorčanin po zanimanju je upravni pravnik i kaže da radi za vrlo nisku plaću kod privatnika i da njegova obitelj, u kojoj se još nalaze supruga i dva sina tinejdžera, jedva sklapa kraj s krajem. Na pitanje kako će potrošiti novac, on hitro odgovara.
- Izgradit ću veliku kuću u Vrgorcu na tri kata, s bazenom i velikom garažom, a svakom sinu ću kupiti po novi BMW i stan u Zagrebu, a sebi i supruzi uplatiti krstarenje na Bahame. Kada se vratimo sa krstarenja odlučiti ćemo što učiniti s ostatkom novca. Sigurno je samo da ga nećemo držati pod kušinom, zaključio je ovaj sretni dobitnik.