Koliko košta i što je potrebno?

Karakter vrgorske (bit ću fin i neću koristit sočne pridjeve) lokalne vlasti može se sagledati sa više strana. Jedan od takvih je odnos prema „drugima“, odnosno onima koji misle drugačije. Naime, u ovom gradu ipak postoji određen broj ljudi koji se ne srame otvoreno kritizirati postupke lokalne vlasti, ma koliko to ovima teško padalo (i koliko se trudili ne pokazivati da im to teško pada). Kada sa ljudima oporbenih stajališta razgovaram o vremenima kada su prvi put nešto kritički rekli i napravili protiv lokalne vlasti, pa drugi, treći put i tako dalje, većina njih (ili ljudi sa kojima su bliski) je od strane čelnika i pijuna HDZ-ove vlasti dobila ista pitanja.

- Što on/ona zapravo hoće?
- Treba li njemu ili nekome od njegovih posao pa zato govori?
- Je li on pokreće neki posao, pa kritizira da si podigne političku težinu i cijenu?
- Što mu nismo dali, a da je pitao?
- Tko ga je nagovorio da napada vlast i HDZ?
- Što (i koliko) je potrebno da ušuti?

Kada takvima odgovorite da zapravo sve što želite je normalan grad, čista, transparenta i od naroda izabrana vlast, ništa ispod stola, sumnjivo, mutno i podobnjački, od suprotne strane samo dobijete zbunjujući, teleći pogled. Oni ne mogu shvatiti vaš ideal „normalnog Vrgorca“, jer njihovi ideali su nešto drugačiji i opipljivi – novac, nekretnine, položaj, moć da se zgrne još novca i sl. i kad vam takvi priđu sa tim svojim idealima, oni su vas došli kupiti. Njima je normalno to što rade. Takav način rada je već odavno ustoličen u Vrgorcu, i kada ga toliko prakticirate, potpuno izgubite kompas, zaboravite što je civilizacijski normalno, pravedno i dobro. To je jedna vrsta bolesti, ali ne znam ima li još ime.

U ovih desetak godina neki su vladajuću stranku odbili, ali bogami, brojni su je i primili u zagrljaj, ušli s njome u prisan odnos i jasno joj objasnili što žele. Većinu ili sve što su tražili su i dobili, samo da šute i ne talasaju. Jer novac, moć, položaj, to su stvari koje čelnici ove vlasti najbolje razume, to je jezik kojim komuniciraju, idealističke pobude koje idu za tim da svome gradu želiš najbolje i da zato kritiziraš – oni uopće ne razume. Možeš im to objašnjavati tri dana, i dok te slušaju, oni će i dalje pokušavati shvatiti kolika ti je cijena. To je način kako se u Vrgorcu, i brojnim drugim gradovima Hrvatske, radi, i kako se radilo u prošlosti. U bivšoj državi nije bilo oporbe, a u ovoj se oporbu na lokalnoj razini naučilo kupovati, i to za male novce. Na kraju dođe skoro na isto, jer se one „druge“ uvijek ignorira i šikanira, drži na lancu.

Neki su zadovoljni kada im Grad posluje sa njihovom tvrtkom ili tvrtkom u kojoj radi netko od njegovih, neki bacaju pogled na gradska zemljišta i drugu gradsku imovinu, treći vole položaje, bili oni vezani za moć ili tek simbolični, četvrti vole novac. I kad su vladajući godinama naviknuli na takvu praksu, kada im dođe netko i kaže da samo želi da Vrgorac ima normalnu vlast, ove to ostavi u potpunoj zbunjozi. Jer to je nešto na što nisu naviknuli.

Zanimljiva je i pojava da se do ljudi čvrstih oporbenih stajališta pokušava doći preko njihovih suradnika ili članova obitelji koji su blažih, labilnijih stajališta ili uopće bez političkih stajališta. A tima se pristupa rečenicama tipa: „pa zašto je on tako tvrd? Mi samo želimo sjesti i razgovarati o interesima Vrgorca i njegovih građana. Stranke nisu važne, Vrgorac je važniji.“ Ta slatkorječivost je nešto što mi se najviše gadi.

A kako bi točno znali u kakav su vas položaj smjestili čelnici vladajuće stranke, dovoljno je samo pratiti kako se odnose prema vama u svakodnevnom ophođenju. Ako vas nazivaju osobnim imenom, zatim terminima „prijatelju“ (ovaj mi je omiljen) ili „kolega“, bez ikakvog razloga vam plate kavu, iako i ne sjede za vašim stolom, ili se počnu raspitivati o zdravlju, poslu i školi vaših bližnjih, ili se počnu javljati vašim bližnjima, iako nikad sa njima nisu progovorili niti jednu rečenicu, tada još misle da postoji način da vas nekako obrlate i privedu na tamnu stranu. Međutim, ako vas zaobilaze, ne obraćaju vam se, glume da vas nema, e onda se očito boje, svjesni su da nećete prijeći, odustali su od vas. Oni koji su pristali plesati kako HDZ svira tvore zajednicu u zajednici. Svi ostali su građani drugog reda, neželjeni, disidenti. Jednima daj koricu kruha, i nagovori ih da reže na ove „druge“, jer će inače ostati bez te korice. Priča je to iz Vrgorca sa početka 21. stoljeća.