Vrgorski izazovi

U brojnim političkim raspravama o stanju u Vrgorcu stvari se počesto sagledavaju vrlo paušalno, bez da njihovi akteri imaju saznanja o stvarnim brojkama i statistikama poslovanja Grada Vrgorca proteklih godina. Ako zanemarimo internetska i kuloarska prepucavanja između pristaša dvaju političkih tabora, i okrenemo se brojkama o proračunskim kretanjima lokalne samouprave, situacija će biti puno jasnija. Jer, planiranje gradskog proračuna pokazuje određenu strategiju (ili izostanak iste) njegova planera – u ovom slučaju koalicije HDZ-a i HSS-a koja obnaša lokalnu vlast.

Analizom trošenja proračuna posljednjih godina vidimo da je Grad Vrgorac svoja financijska sredstva trošio uglavnom na potrošnju, u stavke koje potrošeni novac neće vratiti. Suprotno od toga bilo bi ulaganje u razvoj, dakle u projekte poput gospodarskih zona, poticanja poduzetnika i zapošljavanja i sličnih projekata, koji će uloženi novac vratiti preko poreza poduzetnika i novozaposlenih građana čije će se plaće trošiti u Vrgorcu i sl. Što je još gore, gradska uprava nije vodila računa o svojim realnim mogućnostima, pa je trošila (i dalje troši), više nego što samostalno može uprihoditi bez ičije pomoći.

Zbog stalnog povećavanja troškova gradske uprave i njezinih ustanova proteklih desetak godina, Grad Vrgorac godišnje treba između oko 33 - 35 milijuna kuna za redovito poslovanje. Nije tajna da preko poreza koji prikupi od poduzetnika i građana na temelju brdsko-planinskog statusa i drugih vrsta prihoda Grad može godišnje skupiti oko 13 - 15 milijuna kuna. Svi ostali potrebni milijuni proteklih su godina uplaćivani u gradsku kasu preko državne pomoći koju je davala Vlada Republike Hrvatske. A te dodatne milijune, na koje je trebalo gledati kao na dobrodošao bonus za ulaganja u razvoj (a ne za širenje gradske uprave), vrgorska gradska vlast je shvatila kao nešto što će trajati zauvijek i što se može koristiti za što god gradskom vodstvu padne na pamet.

Međutim vrijeme takve vrste pomaganja iz Zagreba je gotovo. Početni signali koji pristižu iz koalicijske Vlade jasno govore kako se više neće isplaćivati pomoć koja se koristi za potrošnju, već će država samo financirati razvojne projekte. Odnosno, eventualne pomoći će biti rjeđe i puno manjeg iznosa. Isto tako, prijeti opasnost od ukidanja brdsko-planinskog statusa za brojne provincijalne općine i gradove, što će umanjiti njihov glavni i osnovni prihod. Vrgorac će se dakle u budućnosti morati boriti za svaku kunu, a time i sve dobiveno pametno ulagati u projekte iz kojih će moći izvući korist. I kako je vrgorska gradska uprava odgovorila na ove nove izazove? Umjesto da rade na smanjivanju proračuna – nastavili su sa starom Sanaderovom populističkom praksom – i jednostavno iznos proračuna od 2011. (33 milijuna), povećali za još sedam milijuna kuna planirajući proračun za 2012. godinu u iznosu od 40 milijuna kuna! Prevedeno na jednostavni jezik, Jadranka Kosor Vrgorcu je pomagala sa 20 milijuna kuna, a od Zorana Milanovića se očekuje pomoć od 28 milijuna kuna. Nevjerojatno je da se takav plan može uopće i staviti na papir! Kako je oporba istaknula na Gradskom vijeću tijekom rasprave o proračunu, mogli su planirati proračun od 100 milijuna kuna jer bi ga bilo lakše računati, ali to i dalje ne daje odgovor na pitanje tko će taj proračun i napuniti planiranim milijunima. Zamislite vlastiti kućni proračun gdje imate plaću od 3000 kuna, a trošite 6000 kuna. Dokad to može trajati? Vrgorac ima isti problem.

Nakon najave da će vjerojatno doći do ukidanja brdsko-planinskog statusa za lokalne samouprave poput Vrgorca, iz gradske uprave su se mogle čuti žalopojke kako će Vrgorac time izgubiti milijune koji su određeni za razvoj. Ali ako ćemo biti pošteni, Vrgorac je te milijune imao i u prošlosti (posebno 2009.), i nije ih uložio u razvoj, već isključivo u potrošnju. Trošeni su novci na stotine i tisuće različitih stavki potrošnje poput plaća prekobrojne gradske uprave, gradski ustanova i tvrtki i za realizaciju infrastrukturnih projekata. Time je novac rasut i prosut i neće se vratiti u gradsku kasu kao što bi se vratio nekim razvojnim projektom. Sada novca više nema, a biti će ga još i manje u budućnosti.

Svi proračuni Grada Vrgorca posljednjih godina sliče jedan drugome kao jaje jajetu. Najviše novca trošilo se na infrastrukturne projekte poput asfaltiranja nerazvrstanih cesta, izgradnje dječjih igrališta, obnove crkava i izgradnje kapelica, održavanja javnih površina i sl, a značajan dio odlazio je i na plaće djelatnika gradske uprave i gradskih ustanova i tvrtki (Komunalno, Dječji vrtić, DVD, Turistička zajednica, Dom športova), kao i za pomoć Komunalnom da ne bankrotira. S druge strane, razvojni projekti poput izgradnje i opremanja Gospodarske zone Ravča nisu uopće financirani, jer nije niti krenula njihova realizacija. Sve je ostalo na predizbornim obećanjima koji se ne mogu ostvariti jer ih nema tko izvršiti.

Pobornici ovakvog načina planiranja i trošenja proračuna reći će kako je za bilo kakav razvoj potrebna infrastruktura i ljudi. To je zaista i istina, ali za razvoj Vrgorca imati će malo važnosti izgradnja dječjih igrališta u svim selima, a što se tiče zapošljavanja kadrova, ono se svelo na uhljebljivanje podobnih. Problem čak i nije u tome što su oni podobni (iako je to nemoralna praksa), koliko u tome što su ti ljudi uglavnom nestručni i sputani u djelovanju, tako da Vrgorac još uvijek nema uhodanu stručnu ekipu od tri do četiri djelatnika koji će biti kadri uhvatiti se u koštac sa projektima poput gospodarske zone ili koji su spremni osmisliti i napisati projekt koji bi Vrgorac aplicirao za europske fondove (neke druge lokalne samouprave to već odavno imaju). Takvo nešto zamišljala je Nezavisna lista tijekom predizborne kampanje 2009. godine predlaganjem osnivanja Razvojne agencije Vrgorske krajine. Pobjednici izbora imali su priliku preuzeti ideju i osnovati taj profesionalizirani ured, ali to nisu napravili. Radije su se okrenuli ka Razvojnoj agenciji Varaždinske županije, a njezini djelatnici su na prezentaciji Agencije u Vrgorcu prije dvije godine jasno rekli da će oni pomoći Vrgorcu, ali da početni impuls treba doći od nas. A iz Vrgorca on neće doći jer u našem gradu nema profesionalaca za taj posao. Dakle, samo se vrtimo u krug.

Nemamo profesionalaca, ali zato danas u vrgorskoj gradskoj upravi imamo cijeli niz nepotrebnih činovnika i službenika koji ovom gradu ne trebaju. Umjesto da se kriteriji zapošljavanja gradskih službenika svake godine sve više postrožuju i specificiraju (moramo znati što nam treba), jer Vrgorac u izgradnji svoje budućnosti treba najbolje ljude, ti se kriteriji sve više srozavaju i zamagljuju kako bi se uhljebili nestručni, nekvalificirani i nepotrebni kadrovi, članovi vladajuće stranke. Vrgorcem dakle ne upravlja gradonačelnik koji radi za interese Grada, već predsjednik HDZ-a, a njegov interes je njegova stranačka struktura i članstvo. Većina odluka ne donosi se stoga u Uredu gradonačelnika u „općini“, nego u središnjici vladajuće stranke u „staroj općini“. A potrebe Grada i HDZ-a se možda u nekim aspektima poklapaju, ali uglavnom su u velikoj disproporciji. Gradska uprava radi za interese zajednice, a stranka samo za vlastiti interes. I to je glavni vrgorski problem zadnja dva desetljeća.

Treba reći da se ne očekuje od svih službenika gradske uprave i gradskih institucija da stvaraju novac – to se ne može tražiti od djelatnika vrtića ili vatrogasca – ali zato u upravi mora biti obučena ekipa koja će to znati raditi. Vrgorac takve nema niti takvu stvara, i ako se nastavi ovakva praksa trošenja proračunskog novca, sve je izglednije da će se u ovoj godini, a potom i idućima, u vrgorskom gradskom proračunu pojaviti poveća rupetina koju neće biti moguće začepiti nikako drugačije nego zaduživanjem. U zadnje vrijeme se po Vrgorcu šuška da bi Grad mogao dignuti nekakav kredit, ali ako do toga i dođe, pitanje je tko će takav i vraćati, jer novca će biti samo manje.

Isto tako, po Vrgorcu se proteklih dana priča kako su se pojavili problemi kod isplaćivanja plaća djelatnicima i pokrivanja raznih dugova u nekim gradskim institucijama i ustanovama. Čini mi se da je to tek početak problema koji će ubrzo eskalirati. Da bi se to spriječilo, funkcioniranje gradske uprave – ali i glava odgovornih ljudi i njihovih pristaša – treba drastično promijeniti. Za izvući se iz ove krize treba postići konsenzus svih da je iz gradske uprave i gradskih ustanova i tvrtki (Komunalno) nužno odstraniti nepotrebne i nestručne kadrove, a dovesti stručne koji znaju raditi, bez obzira na stranačku pripadnost. Treba prekinuti sa praksom zapošljavanja podobnih članova HDZ-a, a šikaniranja svih ostalih. Promjena stare i neuspješne politike bi možda ostavila negativnog traga na nekolicini ljudi, ali ako se stvari ne srežu na vrijeme, problema ćemo imati svi. Gradska uprava može biti samo onolika koliku možemo financirati, dakle puno manja od trenutne i puno pokretnija, profesionalnija i kreativnija. Da bi se to postiglo gradsko vodstvo mora biti spremno na teške odluke u budućnosti. Ako nije spremno na iste (a nije), onda je u interesu Vrgorca da što prije ode.