| < | studeni, 2011 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | ||||
Dvi-tri riči o blogu:
Blog se bavi Vrgorskom krajinom nekada i sada. Povijest, kronika, polemike, izvještaji o svakodnevnim događajima u Vrgorskoj krajini. Uglavnom svašta pomalo o kraju i narodu.
Prvi tekst objavljen je 14. studenoga 2006. godine. Blog je u cijelosti volonterski projekt pokrenut u interesu stanovništva ovoga kraja.
vrgorac.blog.hr
e-mail za kontakt:
vrgorcanin@gmail.com
Vrgoračke novine
e-mail za kontakt:
vrgoracke@gmail.com
Copyright ©
Zabranjeno je svako kopiranje, reproduciranje, prosljeđivanje i publiciranje sadržaja iz tiskanog, blog ili facebook izdanja Vrgoračkih novina bez pismenog dopuštenja uredništva. Od prekršitelja ćemo tražiti isplatu honorara.
SAZNAJ VIŠE O NAŠIM PROJEKTIMA:
LEARN MORE ABOUT OUR PROJECTS:
(klikni na poveznicu/click on the link)
ISTRAŽIVAČKI PROJEKT Zbjeg Vrgorčana u Italiju i Egipat 1944-1946
SAČUVAJMO IZVORE ZA POVIJEST VRGORSKE KRAJINE
LET US PRESERVE HISTORICAL SOURCES OF VRGORAC COUNTY
IZLOŽBA Stradanje Vrgorčana od četnika 29. kolovoza 1942. godine
PUTUJUĆA IZLOŽBA 'Anne Frank - povijest za sadašnjost' u Vrgorcu 3.-26.11.2014.
IZLOŽBA 3. bojna "Crnostrik" 156. brigade u Domovinskom ratu
Vrgorac nekad
Promote Your Page Too
Vrgoračke Novine
Promote Your Page Too
TIN UJEVIĆ
(Vrgorac, 1891. - Zagreb, 1955.)
"Prije nego što umrem, htio bih jedanput vidjeti Vrgorac (ili Vrhgorac). Nemojte misliti da je ovo šala.“
"Rodio sam se u narodu koji smatram dostojnim uvaženja i poštovanja"
"Moj se Vrgorac malo zatajio kao da ga i nema; u njemu su možda najfiniji duhovi i najčvršći organizmi; dok se okolica Imotskoga kao Krivodol i Medov Dolac ističu usred Splita galamom i halabukom"
Counters
FRA IVAN DESPOT
Malo zrnja, 1885.
Evo me u Vrgorcu. Ovo je mjesto sa svoje originalnosti poznato kud ljudska noga dopire. Zadru i Beču Vrgorac je zadao i ter kakvih muka od kad je nastalo narodno kreševo po Dalmaciji…Vrgorac! Što je to? Sve i ništa! Leži na putu, kao odsudjenik, na pogled Ljubuškoga, biva, mal ne na staroj medji. U golu kršu u klancu jadikovcu. Poviš njega još se diže k nebu u oblake stara gradina, koja mu svjedoči junaštvu pradjedova. Tamo dalje zakriljuje ga golišavi Motokit, a puca mu liep pogled na Raztok i ercegovačke strane; i dočim mu se zakrilo ribolovno Jezero, pod očima mu pukla vinorodna Bunina, a do mora ga brane primorske stiene. Tako tu stoji i prkosi vjekovima i zakonima neba i zemlje taj nemili grad! ... Nema činovnika, nema žandara, prolaznika, financijera, župnika, koga je sudbina k´Vrgorcu navila, a da se preko svega života ne spominje slosretnih svojih dana. Tu je činovnik kano izgubljen, tu financijer drhće pre duhandžijom; tu župnik samo neke članke vjere može tumačiti, samo neke grijehe karati … Vrgorac! Vražji je to klanac… Inače, u Vrgorcu starinski soj, liepa krv, probrana nošnja ... Da, Vrgorac je dosta samu sebi, Vrgorac će do vieka prkositi zemlji i narodu, jer što Vrgorac zna to nitko ne zna…
ALBERTO FORTIS
Put po Dalmaciji, 1774.
…Stanovnici Kotara općenito su plavi, modrih očiju, široka lica, spljoštena nosa; ta obilježja prilično pristaju i Morlacima iz Sinjskog i Kninskog polja; oni iz Zadvarja i Vrgorca imaju kestenjastu kosu, duguljasto lice, maslinastu boju, lijep stas. I ćud je tih dviju vrsta različita. Morlaci iz Kotara većinom su blaga ponašanja, puni poštovanja, prilagodljivi; oni iz Vrgorca oštri su, ponosni, smioni, poduzetni. Svome položaju u nepristupačnim i jalovim planinama, gdje se često javlja oskudica i sklanja nekažnjenost, duguju veoma jaku sklonost krađi. Možda u njihovim žilama još teče drvna krv Varala, Ardijejaca i Autarijata što su ih Rimljani otjerali u te planine. Krađe Vrgorčana obično padaju na teret Turaka; ali u slučaju nužde, kažu, ne štede ni kršćane. Između domišljatih i smionih poteza u prijevarama, što sam ih čuo pripovijedati o jednome od njih, sljedeći je, čini mi se, karakterističan. Lupež se nađe na sajmu; neki siromah kupio kotao, pa došavši blizu njega, spustio ga na zemlju zajedno sa zavežljajem sa strane. Dok je on s jednim svojim znancem nadugo i naširoko razgovarao o poslovima, Vrgorčanin zgrabi kotao sa zemlje i metnu ga na glavu ne mijenjajući položaja. Kada se onaj drugi, završivši razgovor, okrenuo, ne vidjevši kotla na njegovu mjestu, upita upravo toga što ga je imao na glavi, je li vidio koga da mu ga je odnio. Ovaj odgovori iskreno: „Nisam na to pazio, brate; ali morao si ga metnuti na glavu, kako sam ja učinio, pa ti ga ne bi ukrali“. Ali unatoč tim podvalama koje su, kažu, česte među Vrgorčanima, stranac može sigurno putovati po njihovu kraju gdje će ga dobro pratiti i gostoljubivo primiti…
Prvi tekst objavljen je 14. studenoga 2006. godine. Blog je u cijelosti volonterski projekt pokrenut u interesu stanovništva ovoga kraja.
vrgorac.blog.hr
e-mail za kontakt:
vrgorcanin@gmail.com
Vrgoračke novine
e-mail za kontakt:
vrgoracke@gmail.com
Copyright ©
Zabranjeno je svako kopiranje, reproduciranje, prosljeđivanje i publiciranje sadržaja iz tiskanog, blog ili facebook izdanja Vrgoračkih novina bez pismenog dopuštenja uredništva. Od prekršitelja ćemo tražiti isplatu honorara.
SAZNAJ VIŠE O NAŠIM PROJEKTIMA:
LEARN MORE ABOUT OUR PROJECTS:
(klikni na poveznicu/click on the link)
ISTRAŽIVAČKI PROJEKT Zbjeg Vrgorčana u Italiju i Egipat 1944-1946
SAČUVAJMO IZVORE ZA POVIJEST VRGORSKE KRAJINE
LET US PRESERVE HISTORICAL SOURCES OF VRGORAC COUNTY
IZLOŽBA Stradanje Vrgorčana od četnika 29. kolovoza 1942. godine
PUTUJUĆA IZLOŽBA 'Anne Frank - povijest za sadašnjost' u Vrgorcu 3.-26.11.2014.
IZLOŽBA 3. bojna "Crnostrik" 156. brigade u Domovinskom ratu
Vrgorac nekad
Promote Your Page Too
Vrgoračke Novine
Promote Your Page Too
TIN UJEVIĆ
(Vrgorac, 1891. - Zagreb, 1955.)
"Prije nego što umrem, htio bih jedanput vidjeti Vrgorac (ili Vrhgorac). Nemojte misliti da je ovo šala.“
"Rodio sam se u narodu koji smatram dostojnim uvaženja i poštovanja"
"Moj se Vrgorac malo zatajio kao da ga i nema; u njemu su možda najfiniji duhovi i najčvršći organizmi; dok se okolica Imotskoga kao Krivodol i Medov Dolac ističu usred Splita galamom i halabukom"
Counters
Loading
FRA IVAN DESPOT
Malo zrnja, 1885.
Evo me u Vrgorcu. Ovo je mjesto sa svoje originalnosti poznato kud ljudska noga dopire. Zadru i Beču Vrgorac je zadao i ter kakvih muka od kad je nastalo narodno kreševo po Dalmaciji…Vrgorac! Što je to? Sve i ništa! Leži na putu, kao odsudjenik, na pogled Ljubuškoga, biva, mal ne na staroj medji. U golu kršu u klancu jadikovcu. Poviš njega još se diže k nebu u oblake stara gradina, koja mu svjedoči junaštvu pradjedova. Tamo dalje zakriljuje ga golišavi Motokit, a puca mu liep pogled na Raztok i ercegovačke strane; i dočim mu se zakrilo ribolovno Jezero, pod očima mu pukla vinorodna Bunina, a do mora ga brane primorske stiene. Tako tu stoji i prkosi vjekovima i zakonima neba i zemlje taj nemili grad! ... Nema činovnika, nema žandara, prolaznika, financijera, župnika, koga je sudbina k´Vrgorcu navila, a da se preko svega života ne spominje slosretnih svojih dana. Tu je činovnik kano izgubljen, tu financijer drhće pre duhandžijom; tu župnik samo neke članke vjere može tumačiti, samo neke grijehe karati … Vrgorac! Vražji je to klanac… Inače, u Vrgorcu starinski soj, liepa krv, probrana nošnja ... Da, Vrgorac je dosta samu sebi, Vrgorac će do vieka prkositi zemlji i narodu, jer što Vrgorac zna to nitko ne zna…
ALBERTO FORTIS
Put po Dalmaciji, 1774.
…Stanovnici Kotara općenito su plavi, modrih očiju, široka lica, spljoštena nosa; ta obilježja prilično pristaju i Morlacima iz Sinjskog i Kninskog polja; oni iz Zadvarja i Vrgorca imaju kestenjastu kosu, duguljasto lice, maslinastu boju, lijep stas. I ćud je tih dviju vrsta različita. Morlaci iz Kotara većinom su blaga ponašanja, puni poštovanja, prilagodljivi; oni iz Vrgorca oštri su, ponosni, smioni, poduzetni. Svome položaju u nepristupačnim i jalovim planinama, gdje se često javlja oskudica i sklanja nekažnjenost, duguju veoma jaku sklonost krađi. Možda u njihovim žilama još teče drvna krv Varala, Ardijejaca i Autarijata što su ih Rimljani otjerali u te planine. Krađe Vrgorčana obično padaju na teret Turaka; ali u slučaju nužde, kažu, ne štede ni kršćane. Između domišljatih i smionih poteza u prijevarama, što sam ih čuo pripovijedati o jednome od njih, sljedeći je, čini mi se, karakterističan. Lupež se nađe na sajmu; neki siromah kupio kotao, pa došavši blizu njega, spustio ga na zemlju zajedno sa zavežljajem sa strane. Dok je on s jednim svojim znancem nadugo i naširoko razgovarao o poslovima, Vrgorčanin zgrabi kotao sa zemlje i metnu ga na glavu ne mijenjajući položaja. Kada se onaj drugi, završivši razgovor, okrenuo, ne vidjevši kotla na njegovu mjestu, upita upravo toga što ga je imao na glavi, je li vidio koga da mu ga je odnio. Ovaj odgovori iskreno: „Nisam na to pazio, brate; ali morao si ga metnuti na glavu, kako sam ja učinio, pa ti ga ne bi ukrali“. Ali unatoč tim podvalama koje su, kažu, česte među Vrgorčanima, stranac može sigurno putovati po njihovu kraju gdje će ga dobro pratiti i gostoljubivo primiti…
Poveznice
Vrgoračka kronika
Put Gradine
Grad Vrgorac
Turistička zajednica Vrgorca
Vrgorčani u Splitu
MI Braća Pivac
Osnovni podaci o Vrgorcu
Grad Vrgorac je samoupravna jedinica smještena između planina Biokovo i Rilić i granice sa Bosnom i Hercegovinom. Najbliži centri su Makarska (36 km), Metković (28 km), Ploče (28 km), Ljubuški (14 km) i Split (100 km). Grad se sastoji od 28 mjesnih odbora, a cijelo područje se tradicionalno naziva Vrgorska krajina. Reljef prostora je većinom brdsko-planinski sa malo niskih i zaravnjenih prostora. Status općine Vrgorac ima od 1806., a grada od 1997. godine. Površina grada iznosi 284 km2 na kojima živi 7593 stanovnika (2001.). Po nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti Vrgorčani su Hrvati (99%) i katolici (97%). Vrgorska krajina ima kontinuitet naseljenosti od prapovijesti, a sam Vrgorac prvi put se spominje u prvoj polovici 15. stoljeća. Najvažniji kulturni spomenici potječu iz srednjeg vijeka (stećci i gomile) i iz vremena osmanlijske vladavine (sedam turskih kula). Gospodarstvo Vrgorca ponajviše leži na djelatnosti Mesne industrije „Braća Pivac“, pojedinim građevinskim tvrtkama i uslužnim obrtima te na poljoprivredi razvijenoj u krškim poljima. Znatan dio zaposlenih djelatnici su gradskih i državnih institucija. Predratno socijalističko gospodarstvo, koje je zapošljavalo više tisuća ljudi (tekstilna tvrtka „Braća Rakić“, „Dalmacijakristal“, „Poduh“), uglavnom se nije uspjelo nositi sa tranzicijskim procesima pa su tvrtke uglavnom završile u stečaju početkom devedesetih godina.
Vrgorska krajina prostor je stalne emigracije stanovništva prema Makarskom primorju i Splitu.
Vrgorska krajina je rodno mjesto najvećeg hrvatskog pjesnika Tina Ujevića. Iz ovog kraja potječu i Stipe Božić (alpinist), Borislav Vujčić (književnik), Alen Bokšić (nogometaš), Nikola Vujčić (košarkaš), Damir Krstičević (general HV) i drugi.
ŽIVOTNI MOTO OVOG BLOGERA
Evo kakav bi prema mome mišljenju trebao biti povjesničar: neustrašiv, nepodmitljiv, slobodan, prijatelj istine i otvorene riječi, čovjek koji, kako je to rekao onaj komičar, kaže kruh kruhu, a vino vinu, čovjek koji neće nikada radi prijateljstva ili mržnje popustiti ili nijekati, nekoga žaliti ili se stidjeti ili nekoga omalovažavati. On mora biti pravedan sudac, dobrohotan sa svima, nikad spreman da popusti jednoj strani više nego što to ona zaslužuje; čovjek koji kada piše nema domovine, ni grada, ni vladara; čovjek koji se ne pita što će misliti ovaj ili onaj, nego izlaže ono što se dogodilo.
sirijac Lukijan, 2. stoljeće poslije Krista
Put Gradine
Grad Vrgorac
Turistička zajednica Vrgorca
Vrgorčani u Splitu
MI Braća Pivac
Osnovni podaci o Vrgorcu
Grad Vrgorac je samoupravna jedinica smještena između planina Biokovo i Rilić i granice sa Bosnom i Hercegovinom. Najbliži centri su Makarska (36 km), Metković (28 km), Ploče (28 km), Ljubuški (14 km) i Split (100 km). Grad se sastoji od 28 mjesnih odbora, a cijelo područje se tradicionalno naziva Vrgorska krajina. Reljef prostora je većinom brdsko-planinski sa malo niskih i zaravnjenih prostora. Status općine Vrgorac ima od 1806., a grada od 1997. godine. Površina grada iznosi 284 km2 na kojima živi 7593 stanovnika (2001.). Po nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti Vrgorčani su Hrvati (99%) i katolici (97%). Vrgorska krajina ima kontinuitet naseljenosti od prapovijesti, a sam Vrgorac prvi put se spominje u prvoj polovici 15. stoljeća. Najvažniji kulturni spomenici potječu iz srednjeg vijeka (stećci i gomile) i iz vremena osmanlijske vladavine (sedam turskih kula). Gospodarstvo Vrgorca ponajviše leži na djelatnosti Mesne industrije „Braća Pivac“, pojedinim građevinskim tvrtkama i uslužnim obrtima te na poljoprivredi razvijenoj u krškim poljima. Znatan dio zaposlenih djelatnici su gradskih i državnih institucija. Predratno socijalističko gospodarstvo, koje je zapošljavalo više tisuća ljudi (tekstilna tvrtka „Braća Rakić“, „Dalmacijakristal“, „Poduh“), uglavnom se nije uspjelo nositi sa tranzicijskim procesima pa su tvrtke uglavnom završile u stečaju početkom devedesetih godina.
Vrgorska krajina prostor je stalne emigracije stanovništva prema Makarskom primorju i Splitu.
Vrgorska krajina je rodno mjesto najvećeg hrvatskog pjesnika Tina Ujevića. Iz ovog kraja potječu i Stipe Božić (alpinist), Borislav Vujčić (književnik), Alen Bokšić (nogometaš), Nikola Vujčić (košarkaš), Damir Krstičević (general HV) i drugi.
ŽIVOTNI MOTO OVOG BLOGERA
Evo kakav bi prema mome mišljenju trebao biti povjesničar: neustrašiv, nepodmitljiv, slobodan, prijatelj istine i otvorene riječi, čovjek koji, kako je to rekao onaj komičar, kaže kruh kruhu, a vino vinu, čovjek koji neće nikada radi prijateljstva ili mržnje popustiti ili nijekati, nekoga žaliti ili se stidjeti ili nekoga omalovažavati. On mora biti pravedan sudac, dobrohotan sa svima, nikad spreman da popusti jednoj strani više nego što to ona zaslužuje; čovjek koji kada piše nema domovine, ni grada, ni vladara; čovjek koji se ne pita što će misliti ovaj ili onaj, nego izlaže ono što se dogodilo.
sirijac Lukijan, 2. stoljeće poslije Krista
PREZIMENA VRGORSKE KRAJINE:
Ajduk, Alerić, Ančić, Antunović, Arambašić, Bajalo, Bajto, Baletić, Barać, Barbir, Begović, Beus, Bilić, Biskupović, Bobanac, Bokšić, Borovac, Božić, Brljević, Buklijaš, Bulog, Buljan, Bušelić, Caktaš, Cikoja, Čepo, Čović, Ćulav, Delić, Delipetar, Divić, Dodig, Domanžić, Dragičević, Dropulić, Dujmović, Đugum, Erceg, Filipović, Franić, Galić, Gašpar, Glamuzina, Glavan, Glavaš, Govorko, Grančić, Granić, Grbavac, Grgić, Grljušić, Grubišić, Hrstić, Ilić, Ivandić, Ivičević, Jakičević, Jelaš, Jelavić, Jerkušić, Jović, Jujnović, Jukić, Jurilj, Jurjević, Kalajžić, Kapović, Kardum, Katavić, Katić, Klaričić, Klinac, Knezović, Kolak, Kordić, Kraljević, Krivić, Krstičević, Kurilj, Kurtović, Lendić, Majić, Majstrović, Maras, Marević, Marinović, Markotić, Maršić, Martinac, Marušić, Matić, Matković, Medak, Mihaljević, Miletić, Miljak, Miočević, Mišić, Musanić, Musulin, Mušan, Naglan, Nizić, Nuić, Okmažić, Opačak, Oršulić, Ožić-Bebek, Panžić, Pavić, Pavlak, Pavlinović, Pejdo, Perić, Perkušić, Pervan, Pivac, Polić, Pranić, Primorac, Prnić, Pucar, Radalj, Radić, Radomiljac, Radonić, Rakić, Rakušić, Raos, Ravlić, Rešetar, Roglić, Roso, Rudež, Ružičanin, Stanković, Suvaljko, Šalinović, Šapit, Šimunović, Škorput, Šoljak, Šošić, Štulić, Talaja, Tamburović, Tolić, Tolj, Tomac, Trlin, Turić, Ujdur, Vegar, Vekić, Vidaković, Vidović, Vranješ, Vučak, Vučko, Vujčić, Vukmir, Vukojević, Vukosav, Vuković, Vuksanović, Vukšić, Vukušić, Vuleta, Vuletić, Zekulić, Židić, Živković.
PISMA SVRHU TUŽBE KOJU ČINE TURCI SVOME CARU NA HERCEGOVAČKE USKOKE
...
Od Vrgorca na nas udaraju
Krajišnici mladi Vrgorčani,
kakve nami jadi zadavaju,
nek ti kažu naši Ljubušani.
Prid njima su dva orla krstaša:
serdar Rado, teška muka naša,
i Jelavić, silni arambaša,
boji ga se sva krajina naša.
Kažemo ti ostale glavare,
koji nam dodijaše Care!
Aničića i Ivanovića,
još Franića i Miočevića.
fra Andrija Kačić-Miošić
SLIDI PISMA OD VITEZOVA VRGORSKIH
Svijeno je gnizdo sokolovo,
od starine biše hercegovo,
i sada se vidi na kamenu
Vrgorac se zove po imenu.
U njemu se legu sokolovi,
junaci se zovu principovi,
koji tursku zemlju porobiše,
Ljubuškomu vrata zatvoriše.
Po imenu kažem krajišnike
Vrgorčane, na glasu vojnike:
najprvoga Radu Miletića,
na oružju Marka Kraljevića.
Junak biše od malo godina,
slušaj, pobre, ovo je istina:
on učaše skulu u fratara,
to bijaše u vrimena stara.
Kad li naglo udariše Turci
na manastir kano mrki vuci,
neće Rade skule ni bukvice,
već povadi sablju od bedrice.
Na Turke je juriš učinio
i četiri glave odsikao,
ter ih tira uz Primorske stine
do Rilića, visoke planine.
Opet iđe do malo danaka
pod Vrgorac čekati Turaka.
što željaše, to je dočekao,
petnaest je glava odsikao.
Ne kti više služiti fratara;
vojnici ga čine za serdara,
prid njima je Rado vojevao
sto je rusih glava odsikao.
sve po izbor aga i spahija,
alaj-bega i silnih kadija,
kapetana i mladih serdara,
buljumbaša, alaj-barjaktara.
Od njega su pisme i popivke,
u kolu ga pivaju divojke:
već se taki ne rodi delija
u Vrgorcu ni okolo njega.
Na glasu su do dva Jelavića,
koji siku Turke Ljubušane,
Mostarane i Počiteljane,
Gabeljane i Nevesinjane.
Jedan biše Jelaviću Petre,
a drugi je Jelaviću Pavle:
puškom biju kano Crnogorci,
sabljom siku kano i Ungarci.
Biše Petar posika Turaka
dvaest i pet po izbor junaka
malo manje Pava ih posiče,
ter se lipo Vrgorčani diče.
Deliju ti kažem od mejdana,
po imenu Markotić Antona,
koji često u četu iđaše,
Ljubušanom rane zadavaše.
I pogubi zmaja žestokoga
po imenu Mesihović Zuku,
desno krilo cara čestitoga,
sve uzdanje grada Ljubuškoga.
Dokazuju dva orla krstaša,
ter ih slavi sva krajina naša:
u Vrgorcu do dva Vidovića
desnice su bana Zrinovića.
Obadva su roblje dovodili,
obadva su glave odsicali,
ustrašiše Turke krajišnike,
Ljubušane, na glasu vojnike.
Silni junak Borovac Nikola
imadiše srce od sokola:
robi sela i turske varoše,
plino goni, mlado roblje vodi,
i njegova tri mila brajena,
u Vrgorcu gradu odgojena,
sva četiri glave odsicaše,
četujući braća izgiboše.
Erceg Jakov ljuta zmija biše,
jer viteški vazda vojevaše:
tako kažu od Vrgorca starci
i ostali mladi krajišnici.
Tko uhvati Zidonju Mehmeda?
Uhvati ga Erceže Jakove
i pogubi tri Turčina mlada
blizu bila Ljubuškoga grada.
Viteza mi kažu krajišnici,
po imenu Petra Barišića,
od starine roda Jeličića,
barjaktara Rade Miletića,
da bijaše junak na krajini,
kano Grčić u ravnoj Cetini:
dvanaest je glava odsikao,
a još veće živih uhvatio.
Dvi aždaje porodiše majke
u Kozici, selu junačkomu,
dvi delije, do dva Ravlijića,
od starine roda Bogetića.
Jure jedno, Ivanda je drugo,
od Vrgorske po izbor krajine:
oba s Radom u četu iđahu,
oba turske glave odsicahu.
Kadno Turci teško izgiboše
nasrid Cerna ispod Ljubuškoga,
tu bijahu do dva Ravlijića,
po četiri glave odsikoše.
Ivanda se u pismi spominje,
pridivkom se Tepčević nazivlje:
biše junak srca Smiljanića
a desnice Vuka Mandušića.
Ponosi se selo Zavojane,
jer porodi zmiju od dvi glave,
po imenu Crnobor Filipa,
koji žive Turke proždiraše
velikoga rata od Kandije:
tako kažu starci od krajine.
Harambaša od uskoka biše,
viruj, pobre, tako pero biše.
Još ti kažem Ivu Vujičića
i deliju kano Ugričića:
često junak u četu iđaše,
Ljubušanom glave odsicaše.
Na glasu su tri delije mlade,
koji ruse odsicaše glave,
od kolina, pobre, Pervanova,
a u vrime rata od Morije.
Jedan biše Pervane Ilija,
na krajini vitez i delija,
Nikolica drugi se zoviše,
Toma Pervan trećem ime biše
Sva tri bihu sileni junaci,
kako kažu krajišnici starci:
vojevaše, roblje dovodiše,
britke ćorde krvce napojiše.
Pohvali se hodža barjaktare,
da će iznit barjak na Vrgorac.
U za čas se po se pohvalio,
Trlin mu je glavu odsikao.
Ne biše ga iz puške ubio,
nego s kopljem pod Vrgorcem gradom
I sada je perje pozlaćeno
za junaštvo Juri darovano
Tursko momče biše silovito,
prid junacim puno ponosito:
imenom se Konjodža zoviše,
k Vrgorcu se često zalićaše.
Ali mu je loša srića bila:
posiče ga junak od krajine,
po imenu Marine Pervane,
nasrid Cerna blizu Ljubuškoga.
Leti soko doli u Primorje
od Mostara, grada bijeloga,
u početku rata od Kandije,
po imenu Katiću Ivane.
Od uskoka biše harambaša,
s Kulišićem u četu iđaše,
tursku zemlju nemilo robljaše,
još i ruse odsicaše glave.
Zmija biše Began fra Stipane
od Vrgorca, grada bijeloga,
puškom bije kano Jelaviću,
sabljom siče kano Miletiću.
Ah moj Bože, čuda velikoga!
Tko pogubi zmaja žestokoga
od bijela Ljubuškoga grada,
po imenu Kosarić Ahmeta?
Pogubi ga momče golobrado,
po imenu Nosić, dite mlado
od petnaest i manje godina:
viruj, brate, prava je istina!
SLIDI PISMA OD VITEZOVA VRGORSKIH
Svijeno je gnizdo sokolovo,
od starine biše hercegovo,
i sada se vidi na kamenu
Vrgorac se zove po imenu.
U njemu se legu sokolovi,
junaci se zovu principovi,
koji tursku zemlju porobiše,
Ljubuškomu vrata zatvoriše.
Po imenu kažem krajišnike
Vrgorčane, na glasu vojnike:
najprvoga Radu Miletića,
na oružju Marka Kraljevića.
Junak biše od malo godina,
slušaj, pobre, ovo je istina:
on učaše skulu u fratara,
to bijaše u vrimena stara.
Kad li naglo udariše Turci
na manastir kano mrki vuci,
neće Rade skule ni bukvice,
već povadi sablju od bedrice.
Na Turke je juriš učinio
i četiri glave odsikao,
ter ih tira uz Primorske stine
do Rilića, visoke planine.
Opet iđe do malo danaka
pod Vrgorac čekati Turaka.
što željaše, to je dočekao,
petnaest je glava odsikao.
Ne kti više služiti fratara;
vojnici ga čine za serdara,
prid njima je Rado vojevao
sto je rusih glava odsikao.
sve po izbor aga i spahija,
alaj-bega i silnih kadija,
kapetana i mladih serdara,
buljumbaša, alaj-barjaktara.
Od njega su pisme i popivke,
u kolu ga pivaju divojke:
već se taki ne rodi delija
u Vrgorcu ni okolo njega.
Na glasu su do dva Jelavića,
koji siku Turke Ljubušane,
Mostarane i Počiteljane,
Gabeljane i Nevesinjane.
Jedan biše Jelaviću Petre,
a drugi je Jelaviću Pavle:
puškom biju kano Crnogorci,
sabljom siku kano i Ungarci.
Biše Petar posika Turaka
dvaest i pet po izbor junaka
malo manje Pava ih posiče,
ter se lipo Vrgorčani diče.
Deliju ti kažem od mejdana,
po imenu Markotić Antona,
koji često u četu iđaše,
Ljubušanom rane zadavaše.
I pogubi zmaja žestokoga
po imenu Mesihović Zuku,
desno krilo cara čestitoga,
sve uzdanje grada Ljubuškoga.
Dokazuju dva orla krstaša,
ter ih slavi sva krajina naša:
u Vrgorcu do dva Vidovića
desnice su bana Zrinovića.
Obadva su roblje dovodili,
obadva su glave odsicali,
ustrašiše Turke krajišnike,
Ljubušane, na glasu vojnike.
Silni junak Borovac Nikola
imadiše srce od sokola:
robi sela i turske varoše,
plino goni, mlado roblje vodi,
i njegova tri mila brajena,
u Vrgorcu gradu odgojena,
sva četiri glave odsicaše,
četujući braća izgiboše.
Erceg Jakov ljuta zmija biše,
jer viteški vazda vojevaše:
tako kažu od Vrgorca starci
i ostali mladi krajišnici.
Tko uhvati Zidonju Mehmeda?
Uhvati ga Erceže Jakove
i pogubi tri Turčina mlada
blizu bila Ljubuškoga grada.
Viteza mi kažu krajišnici,
po imenu Petra Barišića,
od starine roda Jeličića,
barjaktara Rade Miletića,
da bijaše junak na krajini,
kano Grčić u ravnoj Cetini:
dvanaest je glava odsikao,
a još veće živih uhvatio.
Dvi aždaje porodiše majke
u Kozici, selu junačkomu,
dvi delije, do dva Ravlijića,
od starine roda Bogetića.
Jure jedno, Ivanda je drugo,
od Vrgorske po izbor krajine:
oba s Radom u četu iđahu,
oba turske glave odsicahu.
Kadno Turci teško izgiboše
nasrid Cerna ispod Ljubuškoga,
tu bijahu do dva Ravlijića,
po četiri glave odsikoše.
Ivanda se u pismi spominje,
pridivkom se Tepčević nazivlje:
biše junak srca Smiljanića
a desnice Vuka Mandušića.
Ponosi se selo Zavojane,
jer porodi zmiju od dvi glave,
po imenu Crnobor Filipa,
koji žive Turke proždiraše
velikoga rata od Kandije:
tako kažu starci od krajine.
Harambaša od uskoka biše,
viruj, pobre, tako pero biše.
Još ti kažem Ivu Vujičića
i deliju kano Ugričića:
često junak u četu iđaše,
Ljubušanom glave odsicaše.
Na glasu su tri delije mlade,
koji ruse odsicaše glave,
od kolina, pobre, Pervanova,
a u vrime rata od Morije.
Jedan biše Pervane Ilija,
na krajini vitez i delija,
Nikolica drugi se zoviše,
Toma Pervan trećem ime biše
Sva tri bihu sileni junaci,
kako kažu krajišnici starci:
vojevaše, roblje dovodiše,
britke ćorde krvce napojiše.
Pohvali se hodža barjaktare,
da će iznit barjak na Vrgorac.
U za čas se po se pohvalio,
Trlin mu je glavu odsikao.
Ne biše ga iz puške ubio,
nego s kopljem pod Vrgorcem gradom
I sada je perje pozlaćeno
za junaštvo Juri darovano
Tursko momče biše silovito,
prid junacim puno ponosito:
imenom se Konjodža zoviše,
k Vrgorcu se često zalićaše.
Ali mu je loša srića bila:
posiče ga junak od krajine,
po imenu Marine Pervane,
nasrid Cerna blizu Ljubuškoga.
Leti soko doli u Primorje
od Mostara, grada bijeloga,
u početku rata od Kandije,
po imenu Katiću Ivane.
Od uskoka biše harambaša,
s Kulišićem u četu iđaše,
tursku zemlju nemilo robljaše,
još i ruse odsicaše glave.
Zmija biše Began fra Stipane
od Vrgorca, grada bijeloga,
puškom bije kano Jelaviću,
sabljom siče kano Miletiću.
Ah moj Bože, čuda velikoga!
Tko pogubi zmaja žestokoga
od bijela Ljubuškoga grada,
po imenu Kosarić Ahmeta?
Pogubi ga momče golobrado,
po imenu Nosić, dite mlado
od petnaest i manje godina:
viruj, brate, prava je istina!