Društvo bez kritike

Većina režima i vlasti u malim mjestima djeluje na sličan ili isti način. Nije uopće važno radi li se o HDZ-ovoj vlasti, komunističkoj prije nje, ustaškoj, kraljevoj ili carevoj. Sve one iz luđačko-ideoloških ili materijalno-opipljivih razloga pokušavaju izgraditi društvo bez kritike, društvo u kojem većina misli isto, sve sa ciljem lakšeg održavanja vladajuće klike na vlasti.

Želeći izgraditi nekakvo frankeštajnsko društvo u kojem će većina stanovništva svojim razmišljanjima, poslom i slobodnim vremenom biti vezana za sustav, takve vlasti uvijek izrađuju strategiju djelovanja prema narodu u kojoj se pokušava što više stanovništva vezati za stranku ili partiju na vlasti, za različite organizacije i udruge građana koje uspostavlja opet ista ta vlast, a veže ih se i radnim mjestom. Odnosno vlast odlučuje tko će imati pravo na život, a tko ne, te kako će narod provoditi svoje slobodno vrijeme i misliti. Svi koji ne pristaju biti zagovornici ili djelatni članovi takvog sustava proglašavaju se disidentima i čudacima, osobama upitna morala ili osobama čije bi ostvarenje stavova i razmišljanja dovelo do uništenja prevladavajuće ideje ili sna o idealnom društvu, bilo ono domoljubno-hrvatsko, komunističko-jugoslavensko, ustaško, integralno-jugoslavensko-monarhističko, ili carsko-kraljevsko. Apsolutno je svejedno o kakvom se sustavu radi.

Uključivanjem većine stanovništva i njegovih maloljetnih potomaka u organizacije i udruženja koje stvara vlast i čime ih se automatski proglašava podobnima, izgrađuje se umjetno i nezdravo društvo u kojem stanovništvo ima okvire unutar kojih smije djelovati, a svako kritiziranje sustava ili pojedinaca na vlasti izlaženje je iz tih okvira, i ono nije dopušteno. Jer, lakše je bez kritike. Takve organizacije osim okupljanja građana služe i za udaranje po svima onima koji se protive takvom sustavu. Paradoks je cijele te situacije da je to većinsko stanovništvo spremno prijavljivati, cinkati, drukati ili difamirati manjinu koja misli drugačije (makar su svi dio iste zajednice), a sve sa ciljem ulizivanja vlasti, odnosno njezinim čelnicima i zadržavanja svojih malih egzistencija, koje su, kako smo već rekli, umjetno stvorene i bez trunke prave slobode.

Prema vani takva zajednica djeluje kao demokratsko društvo, ali iznutra ona funkcionira prema umjetno stvorenim načelima i viđenjima onoga što je ispravno i dobro. Njezin društveno-politički predložak ne trpi odstupanja od strogo određenih pravila postupanja i viđenja onoga što je dobro, a što nije. Načelno govoreći, takav umjetni sustav nema ništa protiv kritike. Na jeziku njegovih nositelja je uvijek rečenica kako ljudi mogu različito misliti, ali u stvarnosti, prava kritika se zatire na svakom koraku, a za takvu vlast jedino dopušteno iskazivanje „drugačijih stavova“ smije biti folklorističke i simboličke prilike, odnosno takva „kritika“ ni u kojem slučaju ne smije preispitivati stavove za koje su nositelji zajednice odlučili da su tabu, odnosno zabranjeno je preispitivati temelje društva i njegove čelnike, i stavove koje su oni proglasili jedino ispravnima. Jer takav umjetni sustav djeluje na temelju točno određenih pravila i stereotipa koji su proglašeni dogmama, i koje nositelji takvog sustava non-stop ponavljaju, kako nitko ne bi zaboravio što je dopušteno, a što nije.

Kako se ovakav sustav očituje u javnosti? Ako netko iskazuje svoje građansko pravo na prosvjed različitim performansima (pa i onima u sred noći), nositelji takvog umjetnog sustava uredno ga proglašavaju vandalom, bolesnikom i čudakom, a kako ne bi ispalo da se takvom pojedincu nešto brani (a zapravo se itekako brani) izgovaraju se rečenice tipa: „mogli su na drugi način iskazati svoje nezadovoljstvo.“ A koji bi to bio drugi način?! U stvarnosti nijedan način nije dobar, jer svaki način iskazivanja nezadovoljstva narušava ugled tog umjetno stvorenog sustava. Kada skupina pojedinaca izradi performans u nekom malom mistu pred dolazak neke važne osobe, ažurnost u uklanjanju takvog performansa, policijsko zatvaranje njegovih autora, prijave i tužbe, zataškavanje slučaja proglašavanjem tih pojedinaca rovatorima i provokatorima, samo dokazuje da vlast prema vani pokušava zadržati idealiziranu sliku o samoj sebi, iako je više nego jasno da takvo društvo ima ozbiljnih problema, a ima i pojedinaca koji usprkos nasilju vlasti pokušavaju upozoriti na takve probleme, bez obzira na posljedice.

Kako bi takav umjetni sustav smanjio štetu nastalu ovakvim akcijama, često njihove nositelje pokušava nekako ukalupiti i pronaći im nekakav „kišobran“ proglašavajući ih mutikašama i negativcima, a kako svaka vlast ima svoje neprijatelje, odnosno „žute i zelene vragove“, za nositelje HDZ-ove vlasti kritičari sustava su najčešće komunjare ili SDP-ovci, za komuniste su to bili nacionalisti i ustaše, a za ustaše su to bili komunisti i Židovi. Uvijek isti obrazac ponašanja koji od onog ranijeg ne odmiče ni za milimetar. Drugačije su samo metode djelovanja. Oni koji „ljuljaju idealizirani društveni brod“ nikad nisu bili previše omiljeni, pa tako ni danas, ma koliko se mi zaklinjali u demokraciju i 21. stoljeće. Nove primjere obračunavanja sa kritikom vidimo gotovo svakodnevno u brojnim mistima diljem naše države.