Sveta misa i povorka za 69. obljetnicu Lipanjskih žrtava

Povodom 69. obljetnice Lipanjskih žrtava, u Vrgorcu je održana sveta misa koju je predvodio župnik fra Petar Vrljičak, nakon čega je uslijedila tradicionalna povorka od župne crkve Navještenja Blažene Djevice Marije niz pijacu do spomenika Lipanjskim žrtvama na groblju na Žbarama.
U svojoj propovijedi fra Petar je istaknuo kako trebamo moliti za sve stradale Vrgorčane 15. lipnja 1942., žrtve mržnje, zlobe i ideologije, kao i za duše onih koji su zločine počinili. Pozvao je i na molitvu kako se tragični događaji od 15. lipnja 1942. godine više nikad ne bi ponovili. Nazvao je Lipanjske žrtve najtragičnijim događajem u povijesti Vrgorca. Svetoj misi, te povorci koja je uslijedila, prisustvovalo je stotinjak vjernika, potomaka i rođaka stradalih Vrgorčana, te predstavnici društvenog i javnog života Vrgorca. Nakon povorke, na Žbarama su predstavnici Grada i obitelji žrtava položili vijence i zapalili svijeće za sve stradale.

15. lipnja 1942. godine, tijekom jednodnevnog partizanskog osvajanja Vrgorca, došlo je do pljačke privatne i javne imovine u Vrgorcu, a toga dana uhvaćeno je i nekoliko desetaka ljudi, na osnovu popisa koji je već ranije izrađen u Riliću. Na koncu je ispred groblja na Žbarama, u popodnevnim satima, strijeljano trideset i troje Vrgorčana, od kojih je jedan preživio. Po dostupnim dokumentima, inicijatori strijeljanja bili su Štab partizanskog biokovskog bataljona „Josip Jurčević“ i Rajonski komitet KPH Vrgorac.
Nedugo nakon strijeljanja, vlasti NDH su podigle spomenik žrtvama, koji su partizani 1944. godine srušili, da bi njegovu repliku postavile općinske vlasti 1993. godine na istom mjestu. Tijekom socijalističke vlasti, Lipanjske žrtve su bile tabu tema u Vrgorcu. Vrhunac šutnje i političkog ludila dogodio se 1972. godine, kada je 15. lipanj proglašen za Dan komune, usprkos činjenici što je dan oslobođenja Vrgorca od Nijemaca bio 24. listopada 1944. godine. Već početkom osamdesetih počinju se javljati prve kritike strijeljanja, i to unutar partizanskih redova, iako su bili spominjani tek uzgredno, kao neželjeni incident.

Za Lipanjske žrtve do danas nitko nije odgovarao, niti je ikad podignuta ijedna optužnica ili pokrenuta istraga. Za razdoblje od 1945. do 1990. godine jasno je zašto do toga nije došlo, ali u proteklih dvadeset godina bilo je sasvim dovoljno prilika da se nešto počne raditi na tom području. Sada je nažalost prekasno. No kako to inače biva u našem društvu, činjenicu da se zločin nije istražio i da je ostao prekriven velom šutnje više desetljeća, u više navrata su politički iskorištavali nemoralni pojedinci, koji su na takav način željeli sebi priskrbiti koji politički poen više. Često se o događajima govorilo paušalno i bez konzultiranja ikakvih relevantnih povijesnih izvora. Tako se radilo jer istina nije ni bila bitna, već je bilo bitno kako tragičan događaj što bolje politički upakirati, prezentirati i iskoristiti.

Detaljan opis i kronologiju događaja od 15. lipnja 1942. godine objavio sam u lipnju prošle godine u 16. broju Vrgoračkih novina. Bio je to prvi ozbiljni povijesni prikaz spomenutih događaja, lišen lažne patetike. Zbog teksta su mi se javljali brojni ljudi iz Vrgorca i dijaspore, do kojih su novine došle, hvaleći činjenicu što se o Lipanjskim žrtvama napokon piše, i to bez politikantske note.