Ima li nade za vrgorski građanski aktivizam?

Proteklih dana bili smo svjedoci pobune Makarana, Imoćana i Sinjana protiv odluke o zatvaranju njihovih rodilišta. Ljudi su shvatili da gubitkom rodilišta gube dio svojih gradova, dio svoga identiteta, i nisu stajali po strani, već su preuzeli inicijativu. Isto već mjesecima rade Zagrepčani u Varšavskoj ulici.
Iako je cijeli naš narod nepopravljivo letargičan i teško je očekivati da će se nešto mijenjati preko građanskog aktivizma, mi Vrgorčani možemo puno naučiti od naših gore spomenutih susjeda.

Sjećate se kad smo izgubili naš sud? Bolje reći, vrgorski općinski sud je šaptom pao, bez ikakve građanske inicijative i pobune protiv takve odluke koja je Vrgorac gurnula u još jadniju situaciju od one u kojoj se dotad nalazio.
Ako sve to imamo na umu, postavlja se logično pitanje - kad će pojmovi Vrgorac i Vrgorčani postati sinonim, odnosno kad će Vrgorčani gubitak neke institucije shvatiti kao svoj vlastiti, poput krađe osobnog automobila ili prokišnjavanja krova? Dosad to nije bio slučaj, odnosno nekakva akcija i reakcija nije prelazila okvire pukog kavanskog naklapanja.
Vjerujem da se naši preci okreću u grobu zbog našeg ovakvog ponašanja. Naši preci krajišnici koji su se zubima borili da obrane ovaj goli krš od svakakvih prirodnih opasnosti i ljudskih gluposti, da su danas živi samo bi se rastužili kakvim su to potomcima ostavili krajinu na čuvanje. Ljudima koje za ništa nije briga, niti ih se išta tiče.
Ako smo sud i izgubili, što radimo da ga vratimo natrag? Očito je da od službene vlasti ne možemo puno očekivati, jer njima je stranka uvijek ispred građana, ali jedna od tekovina demokracije leži u pravu građanina da se sam izbori za ono što želi i na raspolaganju mu leže različita sredstva uklopljena u naše zakone.
Zašto se ne pokreću peticije, zašto se „naša stvar“ ne gura kroz medije? Zašto mi Vrgorčani ne tražimo da centar suda za Biokovsko-neretvansko područje bude u Vrgorcu? Ne bi da je sud životno i strukturno vezan za makarsku rivu i sredozemnu klimu ili neretvansku močvaru. Treba tražiti više, pa pristati na kompromis, ali ne vidim da itko išta radi po tom pitanju.

Kad država odluči ukinuti neku instituciju ili zatvoriti neku infrastrukturu, uvijek se može pozvati na dva „logična“ obrazloženja; ili je preskupo, ili nije u skladu sa pravilima sigurnosti, struke ili čega već. Takva obrazloženja uvijek pale. Tko može prigovoriti obrazloženju kako neku prugu treba zatvoriti jer je stara i nesigurna, ili zatvoriti rodilište zato što ne postoje kapaciteti za obradu nekog teškog slučaja koji mogu riješiti samo stručnjaci velike bolnice? Međutim, postavlja se pitanje, tko je odgovoran da se u institucije i infrastrukturu ulaže? Naravno, isti oni koji ih zatvaraju, i koji prema toj svojoj nakaradnoj logici mogu zatvoriti institucije i infrastrukturu u pola države.

Kako stvari stoje, ubrzo gubimo i status Grada, budući da smo među deset gradova u državi koji najlošije stoje u većini zadanih kriterija. Hoćemo li se mi Vrgorčani boriti protiv toga ili ćemo opet gledati kako dio naše povijesti i identiteta nepovratno odlazi?