Stav ili stan?
petak , 28.08.2009.Otkad je ove krize, od naših izabranih zastupnika stalno slušamo kako je prošlo vrijeme trošenja nezarađenog novca i da treba zagrnuti rukave kako bi se Hrvatska iskobeljala iz ponora u kojem se godinama nalazi. Protiv takvih izjava nemam ništa, dapače pozdravljam ih, budući da sam iste stvari govorio i prije nekoliko godina kada su isti ti političari u domoljubnom zanosu pjenili o sveopćem napretku Lijepe naše. Ti licemjeri i gmizavci su stvorili ovaj nakaradan sustav kojeg sad navodno žele mijenjati, nakon što su dovoljno namirili sebe, svoje rođake, kumove i prijatelje.
Dolaskom ove krize u mom životu se ništa bitno nije promijenilo, jer zadnjih deset godina ne znam za financijsku stabilnost i plus na računu te mogu sa punom odgovornošću konstatirati da sam danas financijski najsiromašniji u svome životu. Sada imam manje nego za vrijeme studija kada sam se smrzavao u malom zadarskom stančiću spremajući ispite. Mene ova kriza ne može previše okrznuti jer je život davno ispraznio džepove mojoj obitelji i meni. Kad vidiš da nemaš ni za kavu, onda ti je kristalno jasno gdje si na društvenoj ljestvici. Tako je sudbina odlučila i protiv toga se nije moglo. Međutim, usprkos lošoj financijskoj situaciji uvijek mi je na prvom mjestu bio obraz i poštenje. Čovjek je uvijek optimist i nada se da će bezakonju i anarhiji kad-tad doći kraj. Ovakve krizne situacije su uvijek test za moral svakog pojedinca. Da bi riješili svoje financijsko pitanje mnogi su nažalost pribjegli pisanju pisama barbi Luki i drugim barbama koji su uništili ovu državu. Time su se financijski osigurali, ali su dugoročno puno više izgubili.
Moji kolege profesori povijesti počesto vole baratati latinskom izrekom «Historia est magistra vitae» ilitiga povijest je učiteljica života. Međutim, povijest nikad nikoga ničemu nije naučila. Da to nije tako onda bi se današnji Hrvati sjetili politike podobnjaštva i namještanja u bivšem socijalističkom razdoblju kad nisi mogao biti ni portir bez učlanjenja u partiju, i ne bi sličan frankeštajnski kalup ugrađivali u temelje našeg društva. Takva politika samo kratkoročno pomaže akterima cijele te mutne rabote, ali dugoročno šteti i njima i njihovima potomcima, a najviše društvu koje sve više stagnira. Nema tu budućnosti i napretka za narod i jedan od glavnih razloga današnje krize hrvatskog društva leži upravo u tome. Sada izgleda beznadno, ali ne može ovako vječno. Balon od sapunice mora puknuti kad-tad, samo se pitam tko će plaćati posljedice tog nakaradnog ponašanja.
komentiraj (10) * ispiši * #
Povijesne dubioze
petak , 21.08.2009.
Dok istražujem ovu našu noviju lokalnu povijest uvijek mi padne na pamet jedna bitna stvar. U vrijeme Drugog svjetskog rata u Vrgorskoj krajini su sve vojske zatvarale, premlaćivale, ubijale i palile. Iznimka nažalost ne postoji. Svi su se iživljavali nad stanovništvom na ovakav ili onakav način. Neki su to radili rjeđe, neki češće, ali svi su posezali za nasiljem nad narodom kao sredstvom za postizanje određenog cilja. Ovdje uopće neću ulaziti u priču koja je ideologija ovakva ili onakva. Najgore od svega jest što je u tom nesretnom ratu u više navrata Vrgorčanin dizao ruku na Vrgorčanina i što su pojedine podjele, koje su sigurno na ovom području u manjem intenzitetu postojale i prije rata, dosegle vrhunac u vrijeme rata. No, bilo bi neozbiljno ne spomenuti kako su pojedinci jedni drugima u ratu često pomagali, iako su se nalazili na suprotnim stranama. Mnogo je takvih slučajeva.
Međutim, jedna me stvar uvijek muči kad pomislim na ovo razdoblje naše povijesti. Brojni pripadnici vojski koje su prohujale našim krajem u ratu, nakon rata su nastavili živjeti u Vrgorskoj krajini. Za ovu priču je nebitno da li se radilo o partizanima, pripadnicima lokalnih ustaških milicija, eksponentima vlasti NDH ili onima koji su u vrijeme rata promijenili stranu. Neki od njih su činili zločine u ratu, i u uvijek me zanimalo kako su ti ljudi poslije rata mogli mirno živjeti i raditi? Kako je moguće da nisu previše vodili računa o svojim žrtvama? Kako se sve to moglo zatirati kao da se ništa nije dogodilo? Stvorilo se tako mnogo tabu tema o kojima se dan danas ne govori. E baš zbog toga što se o tome ništa ne govori javno, već šutke, nekim se elementima naše povijesti često manipulira. Nekoliko je primjera. Najpoznatije su Lipanjske žrtve. Partizanski dokumenti jasno navode da je popis uhićenih, a poslije i strijeljanih, načinio Štab bataljona Josip Jurčević u suradnji sa RK Komunističke partije Vrgorac. Dakle vrgorski komunisti su u tome sigurno sudjelovali i tu nema dileme. Ne vjerujem ja u priče tipa «sve su to makarski ili neki drugi ne-vrgorski komunisti skrivili». Kako su ti ljudi poslije rata mogli normalno živjeti kao da se ništa nije dogodilo, i zašto ti nalogodavci nikad nisu raskrinkani? Bar nakon devedesete. Ista stvar je i sa jednim nešto manje poznatim slučajem iz razdoblja rata, koji se otprilike vremenski poklapa sa strijeljanjima u Vrgorcu 15. lipnja 1942. godine. Radi se naime o zločinu koji su pripadnici dusinjske ustaške milicije počinili nad petoro omladinaca koji su preko Jezera kretali u Vrgorac. Imali su krive podatke kako je uz Vrgorac osvojena i Dusina, pa su ih dočekale dusinjske ustaše i zatukle motikama. Dusinjske ustaše su odgovorne i za niz paljenja, premlaćivanja i ubijanja u brojnim selima donjeg dijela Vrgorske krajine. Zanima me kako su počinitelji takvih zločina mogli poslije živjeti? Zatim, kako su partizanski zapovjednici. koji u različitim dokumentima i izvještajima tako olako barataju riječima poput «likvidacija», mogli normalno živjeti poslije rata kao da se ništa nije dogodilo? I ne samo da su normalno živjeli, već su branili i spomen na žrtve svoje «blistave» pobjede.
Možda sam naivan ili idealist, ali meni su takve stvari neprihvatljive, kao što bi trebale biti neprihvatljive svakoj mladoj osobi koja živi u vremenu, toliko dalekom i toliko drugačijem od onog ratnog. Tu je ne bitno da li je netko lijevo ili desno na imaginarnoj političkoj skali. Nepismenost i zatucanost nekih drugih mračnih razdoblja ne bi se smjela prelijevati i na današnje vrijeme. To naprosto nije dobro za mentalno zdravlje naših ljudi.
komentiraj (16) * ispiši * #
Semafor
srijeda , 12.08.2009.
Ima li tko sposoban i mjerodavan u ovome gradu ili županijskim cestama objasniti građanima zašto je semafor stalno ugašen, usprkos najvećim ljetnim gužvama kojima smo trenutno svjedoci? Otkad je semafor ugašen ljudi su izgleda zaboravili tko ima pravo prednosti na raskrižju pa opasnost od nesreća prijeti svaki čas. Hoće li se ovaj problem ikako riješiti?
komentiraj (42) * ispiši * #
2. dječje seoske igre u Radonićima
ponedjeljak , 10.08.2009.
U petak popodne održane su druge dječje seoske igre u Radonićima. Igre se još nazivaju i Dječji turnir "Radosno selo". Nakon uspješno održanih lanjskih igara, glavne organizatorice, četrnaestgodišnje učenice Ines i Željana Radonić su se ove godine posebno potrudile u organizaciji igara. Pripreme su trajale skoro dva mjeseca. Roditelji malih Radonića su sve financirali, a Ines i Željana su osmislile igre, organizirale okrijepu za male sudionike i izradile medalje za svaku disciplinu.
Do petka je sve bilo organizirano i igre su mogle započeti. Ukupno je sudjelovalo dvadesetak djece, uglavnom malih Radonića i njihovih gostiju iz drugih sela i gradova, te gostiju iz Hercegovine. Natjecali su se u nekoliko disciplina: bućanje, trčanje, štafeta, košarka, nošenje jaja u žlici, brzinsko jedenje lubenice i sl. Tko je pobijedio, zaista nije važno, bitno je da su se svi dobro zabavili. I ovogodišnje igre su pokazale kako su naša djeca zaista kreativna, samo im treba dati prostora za izražavanje.
komentiraj (3) * ispiši * #
Koliko će još Vrgorac čekati na muzej?
petak , 07.08.2009.
Posljednih dana u Vrgorcu je aktualna priča o gradskom muzeju. Grad Vrgorac je imao namjeru otvoriti muzej u prizemlju zgrade u parku gdje se nalaze uredski prostori bivše tvrtke "Braća Rakić". Za to grad ima urednu dokumentaciju što je vidljivo iz katastarskog izvoda gdje jasno piše da je Grad Vrgorac jedini vlasnik spomenutih prostorija. Usprkos tome od muzeja još nema ništa jer na prostor u zgradi u parku pravo polaže i tvrtka L-TEX na temelju kupoprodajnog ugovora kojim je došla u posjed dijela prostorija tvrtke "Braća Rakić".
Ako Grad ima čistu dokumentaciju, postavlja se pitanje zašto se ne uđe u posjed prostorija i napokon otvori muzej. Opravdanja su kako je cijela stvar još uvijek na sudu, međutim, opet ponavljam, ako je po katastru sve čisto, ne znam što se čeka. Ili ako se neće tako, onda je potrebno postići nekakav dogovor sa L-TEX-om i to što prije.
Dok traju te prepirke, meni na pamet pada činjenica kako se Vrgorčani već desetljećima žale kako nam je uslijed nepostojanja muzeja brojna vrijedna građa naše materijalne baštine zauvijek napustila Vrgorsku krajinu i sada krasi neke druge muzeje u nekim drugim gradovima. I sam sam imao priliku vidjeti dio predmeta naše baštine u Arheološkom muzeju u Splitu. Umjesto da stoji u Vrgorcu gdje ga mogu vidjeti naši ljudi i naša djeca i ponositi se njime, metar dug srednjovjekovni željezni mač iz 14. stoljeća nađen u Vrgorcu, krasi spomenuti muzej. Prapovijesne nalaze da i ne spominjem! Muzej je također bitan kao rasadnik istraživačkog rada, koji danas u Vrgorcu - doslovno ne postoji!
Danas kad imamo priliku da sami odlučujemo o muzeju, naši izabrani predstavnici se kukavički povlače, dok u međuvremenu vrijedna prapovijesna i srednjovjekovna građa, pronađena za vrijeme arheoloških iskapanja na trasi autoceste kroz Vrgorsku krajinu, čami u nekom skladištu u Dugopolju i čeka da mi dođemo sebi i otvorimo muzej gdje ćemo ju pohraniti. Najgora stvar je što ti arheološki nalazi neće vječno čekati na vrgorski muzej. Ukoliko ga ubrzo ne otvorimo, sve će biti prebačeno u neki drugi grad koji ima uvjete da takvu zbirku. Da li će to biti Ploče ili Split, sad je manje bitno, ali bitno je da to Vrgorac zauvijek gubi.
Sada je zaista potrebna hrabrost i povijesna odgovornost Grada kako bi se muzej što prije otvorio, jer je naprosto sramotno da se ovakvim stvarima poigravamo. Ako Vrgorac i nakon ovog povoljnog povijesnog trenutka opet ostane bez muzeja i ako predmeti iz skladišta u Dugopolju zauvijek napuste Vrgorac, pitam se koji će to član gradske uprave i gradskog vijeća moći ijednom Vrgorčaninu i Vrgorčanki pogledati u oči. Ljudi uozbiljite se i napravite sve što je potrebno da Vrgorac što prije dobije muzej.
komentiraj (24) * ispiši * #
Multi-kulti festival "Zagora gori"
ponedjeljak , 03.08.2009.
U subotu je na Korzu održan multi-kulti festival ZAGORA GORI. Iako festival nije u potpunosti održan kako je planirano, ja sam više nego zadovoljan viđenim. Događaju je prisustvovalo više stotina, uglavnom mlađih ljudi iz cijele Vrgorske krajine, ali i ostalih okolnih gradova.
Večer su otvorili domaći bendovi Komitet, Ligtfire i Odjebi off. Mlade snage su bile kvalitetnije nego prošli put kad sam ih čuo.
Za glavni dio festivala trebali su se pobrinuti Bare i Majke, i gotovo do samog nastupa se činilo da će tako i biti, no kako Bare nije bio sposoban, ne pjevati, nego i popeti se na pozornicu, od nastupa nije bilo ništa. Zahvaljujući toj činjenici lokalni moralisti i dušebrižnici su došli na svoje! Djecu smo sačuvali od pakla narkomanije i nenormalnog ponašanja! Sada možemo nastaviti živjeti u mraku raspravljajući o povijesno-političkim dubiozama našega kraja! A sad ozbiljno. Što se mene tiče, Bare je uvijek dobrodošao u Vrgorac, i nikad neću apriori osuđivati njegovu glazbu zbog njegova privatnog života, ali kad čovjek nije u stanju profesionalno odraditi svoj posao, onda nemamo o čemu razgovarati.
No znate kako se kaže, koga nema, bez njega se može. Kočani orkestar je to shvatio više nego ozbiljno. Uzeli su instrumente i raspalili. Svirali su nekoliko sati, sa čak tri pauze. Napravili su pravi štimung i vidjelo se da ljudi na Korzu stvarno uživaju. Bogami svaka kuna koju su im platili se stvarno isplatila. Tko nije bio, može mu biti žao.
komentiraj (24) * ispiši * #
