Dok istražujem ovu našu noviju lokalnu povijest uvijek mi padne na pamet jedna bitna stvar. U vrijeme Drugog svjetskog rata u Vrgorskoj krajini su sve vojske zatvarale, premlaćivale, ubijale i palile. Iznimka nažalost ne postoji. Svi su se iživljavali nad stanovništvom na ovakav ili onakav način. Neki su to radili rjeđe, neki češće, ali svi su posezali za nasiljem nad narodom kao sredstvom za postizanje određenog cilja. Ovdje uopće neću ulaziti u priču koja je ideologija ovakva ili onakva. Najgore od svega jest što je u tom nesretnom ratu u više navrata Vrgorčanin dizao ruku na Vrgorčanina i što su pojedine podjele, koje su sigurno na ovom području u manjem intenzitetu postojale i prije rata, dosegle vrhunac u vrijeme rata. No, bilo bi neozbiljno ne spomenuti kako su pojedinci jedni drugima u ratu često pomagali, iako su se nalazili na suprotnim stranama. Mnogo je takvih slučajeva.
Međutim, jedna me stvar uvijek muči kad pomislim na ovo razdoblje naše povijesti. Brojni pripadnici vojski koje su prohujale našim krajem u ratu, nakon rata su nastavili živjeti u Vrgorskoj krajini. Za ovu priču je nebitno da li se radilo o partizanima, pripadnicima lokalnih ustaških milicija, eksponentima vlasti NDH ili onima koji su u vrijeme rata promijenili stranu. Neki od njih su činili zločine u ratu, i u uvijek me zanimalo kako su ti ljudi poslije rata mogli mirno živjeti i raditi? Kako je moguće da nisu previše vodili računa o svojim žrtvama? Kako se sve to moglo zatirati kao da se ništa nije dogodilo? Stvorilo se tako mnogo tabu tema o kojima se dan danas ne govori. E baš zbog toga što se o tome ništa ne govori javno, već šutke, nekim se elementima naše povijesti često manipulira. Nekoliko je primjera. Najpoznatije su Lipanjske žrtve. Partizanski dokumenti jasno navode da je popis uhićenih, a poslije i strijeljanih, načinio Štab bataljona Josip Jurčević u suradnji sa RK Komunističke partije Vrgorac. Dakle vrgorski komunisti su u tome sigurno sudjelovali i tu nema dileme. Ne vjerujem ja u priče tipa «sve su to makarski ili neki drugi ne-vrgorski komunisti skrivili». Kako su ti ljudi poslije rata mogli normalno živjeti kao da se ništa nije dogodilo, i zašto ti nalogodavci nikad nisu raskrinkani? Bar nakon devedesete. Ista stvar je i sa jednim nešto manje poznatim slučajem iz razdoblja rata, koji se otprilike vremenski poklapa sa strijeljanjima u Vrgorcu 15. lipnja 1942. godine. Radi se naime o zločinu koji su pripadnici dusinjske ustaške milicije počinili nad petoro omladinaca koji su preko Jezera kretali u Vrgorac. Imali su krive podatke kako je uz Vrgorac osvojena i Dusina, pa su ih dočekale dusinjske ustaše i zatukle motikama. Dusinjske ustaše su odgovorne i za niz paljenja, premlaćivanja i ubijanja u brojnim selima donjeg dijela Vrgorske krajine. Zanima me kako su počinitelji takvih zločina mogli poslije živjeti? Zatim, kako su partizanski zapovjednici. koji u različitim dokumentima i izvještajima tako olako barataju riječima poput «likvidacija», mogli normalno živjeti poslije rata kao da se ništa nije dogodilo? I ne samo da su normalno živjeli, već su branili i spomen na žrtve svoje «blistave» pobjede.
Možda sam naivan ili idealist, ali meni su takve stvari neprihvatljive, kao što bi trebale biti neprihvatljive svakoj mladoj osobi koja živi u vremenu, toliko dalekom i toliko drugačijem od onog ratnog. Tu je ne bitno da li je netko lijevo ili desno na imaginarnoj političkoj skali. Nepismenost i zatucanost nekih drugih mračnih razdoblja ne bi se smjela prelijevati i na današnje vrijeme. To naprosto nije dobro za mentalno zdravlje naših ljudi.
Post je objavljen 21.08.2009. u 10:38 sati.