Otkad je ove krize, od naših izabranih zastupnika stalno slušamo kako je prošlo vrijeme trošenja nezarađenog novca i da treba zagrnuti rukave kako bi se Hrvatska iskobeljala iz ponora u kojem se godinama nalazi. Protiv takvih izjava nemam ništa, dapače pozdravljam ih, budući da sam iste stvari govorio i prije nekoliko godina kada su isti ti političari u domoljubnom zanosu pjenili o sveopćem napretku Lijepe naše. Ti licemjeri i gmizavci su stvorili ovaj nakaradan sustav kojeg sad navodno žele mijenjati, nakon što su dovoljno namirili sebe, svoje rođake, kumove i prijatelje.
Dolaskom ove krize u mom životu se ništa bitno nije promijenilo, jer zadnjih deset godina ne znam za financijsku stabilnost i plus na računu te mogu sa punom odgovornošću konstatirati da sam danas financijski najsiromašniji u svome životu. Sada imam manje nego za vrijeme studija kada sam se smrzavao u malom zadarskom stančiću spremajući ispite. Mene ova kriza ne može previše okrznuti jer je život davno ispraznio džepove mojoj obitelji i meni. Kad vidiš da nemaš ni za kavu, onda ti je kristalno jasno gdje si na društvenoj ljestvici. Tako je sudbina odlučila i protiv toga se nije moglo. Međutim, usprkos lošoj financijskoj situaciji uvijek mi je na prvom mjestu bio obraz i poštenje. Čovjek je uvijek optimist i nada se da će bezakonju i anarhiji kad-tad doći kraj. Ovakve krizne situacije su uvijek test za moral svakog pojedinca. Da bi riješili svoje financijsko pitanje mnogi su nažalost pribjegli pisanju pisama barbi Luki i drugim barbama koji su uništili ovu državu. Time su se financijski osigurali, ali su dugoročno puno više izgubili.
Moji kolege profesori povijesti počesto vole baratati latinskom izrekom «Historia est magistra vitae» ilitiga povijest je učiteljica života. Međutim, povijest nikad nikoga ničemu nije naučila. Da to nije tako onda bi se današnji Hrvati sjetili politike podobnjaštva i namještanja u bivšem socijalističkom razdoblju kad nisi mogao biti ni portir bez učlanjenja u partiju, i ne bi sličan frankeštajnski kalup ugrađivali u temelje našeg društva. Takva politika samo kratkoročno pomaže akterima cijele te mutne rabote, ali dugoročno šteti i njima i njihovima potomcima, a najviše društvu koje sve više stagnira. Nema tu budućnosti i napretka za narod i jedan od glavnih razloga današnje krize hrvatskog društva leži upravo u tome. Sada izgleda beznadno, ali ne može ovako vječno. Balon od sapunice mora puknuti kad-tad, samo se pitam tko će plaćati posljedice tog nakaradnog ponašanja.
Post je objavljen 28.08.2009. u 12:00 sati.