Narod bez kičme

Sine budi dobar i poslušan, ne buni se i ne talasaj brod, pritaji se i radi svoj posao, tome nas uče naši roditelji od djetinjstva, a njih su to učili njihovi roditelji i tako sve do stoljeća sedmog - hrvatski narod, narod bez samopouzdanja i kičme! To već toliko dugo traje da nam se uvuklo u gene. Nekad smo bili poslušni tuđim demagozima, autokratima i divljacima, a danas imamo svoje vlastite i to traje i traje, a narod šuti, i to šuti samo da bi i dalje sačuvao svoje jadne poslove sa mizernim plaćama i nastavio i dalje plaćati na karticu i kupovati na kredit, pa dok traje, spajaj, vuci, krpaj, snađi se druže. Kuda plovi ovaj brod – tko to zna, a koga i briga dok je nama ustaša i partizana i snova o europskim zvjezdicama!
Čovjek pomisli da kad država upadne u tešku krizu, narod će imati što na to reći, ali zapravo realnost je da nama još uvijek nije dovoljno teško da se mi protiv toga pobunimo, a onoga dana kada do toga stvarno dođe, biti će kasno.
Zaista je tragikomično svaki dan na televiziji, na ulici i u kafićima slušati žalopojke svih spolnih i dobnih skupina; penzionera, studenata, radnika, poljoprivrednika, svima je loše, svi grintaju i mrmljaju sebi u bradu, svi se osjećaju nezadovoljni, potlačeni i prevareni, a malo je onih koji će nešto poduzeti po tome pitanju. Svi hrabri na riječi, papci na djelu, zavukli se u mišje rupe i promatraju šačicu dobrih ljudi kako nešto tamo pokušava učiniti. Raja i dalje životari, kupuje na kartice, veseli se kruhu i igrama dok gotovo nekrofilski opsesivno raspravlja o nekim propalim ideologijama. Dokad tako? Nije li dosta više hrvatske šutnje? Nije li dosta skrivanja i čekanja nekih boljih vremena koja sama po sebi nikad neće doći!
Danas smo mi došli u situaciju da politička elita od radnika traži da stegnu remen, i kad ovi, koji su već pred provalijom, to ne žele učiniti, onda su oni jedini krivci za krizu koja nam predstoji. Odakle pravo toj grupici moćnih političara premreženoj sa krupnim kapitalistima i mafijom da tako nešto traže od radnika i poljoprivrednika, od umiruće srednje klase!?
No kako radnici vole ovu državu, na kraju krajeva, oni je svakodnevno svojim radom i grade, ja vjerujem da bi oni i prihvatili da čak i smanje svoje mizerne plaće, ali samo onda kada bi se iza zatvorskih rešetaka našli svi oni ministri, sabornici, generali, „poduzetnici“ i sav drugi ološ koji je sa svojim katastrofalnim odlukama i lopovlukom u zadnjih sedamnaest godina doveo našu državu u ovo stanje, kad se ti muljatori osude i kada narod doživi zadovoljštinu. Samo tada će netko imati pravo tražiti od onih koji već puno rade da rade još više i za manju plaću.
Ali mi još nismo doživjeli tu zadovoljštinu. Prijeratni gologuzi zgubidani koji su u pravom času bili blizu vatri, danas su cijenjeni članovi visoke klase, a mentalni ispljuvci od njihove djece su zlatna mladež koja bijesnim vozilima sije smrt po ulicama. Mafija ubija po gradovima, radnici gube poslove u tvornicama, penzioneri prekopaju po kontejnerima, studenti skupljaju boce kako bi se obrazovali i sve to je upakirano u goleme količine demagoške sluzi kojom nas zalijevaju političari sa izbornih govornica i malih ekrana.
Dok mi to sve ponizno trpimo ništa se spektakularno neće promijeniti u našem društvu, to nam mora biti jasno. Narode šta čekaš!?

Mi, sretnici odabrani, ko' braća združeni;
Jer tko sa mnom krv prolije danas
Bit će mi brat; ma kakav bijednik bio,
Danas će rod svoj oplemenit:
A plemići što u postelji ostadoše
Požalit će gorko što s nama nisu bili
I propast će u zemlju htjeti
Kad prozbori onaj tko borio se
S nama na Krispina svetog dan.
Shakespeare: Henrik V.