Kako je nastao današnji Vrgorčanin?

Naša mala Vrgorska krajina je vrlo specifičan kraj i mi smo Vrgorčani to nekako oduvijek osjećali u sebi. Stiješnjena sa četiri okolne krajine: ljubuškom, neretvanskom, makarskom i imotskom, uvijek je nekako bila u sredini, na doticaju sa svima, a ipak različita od svih. Na to su jednako utjecali reljef i prirodne osobine kraja zahvaljujući kojima smo se manje-više samostalno razvijali. Dakako veliki je utjecaj i povijesnih događaja. Vrgorska krajina kakvu danas poznajemo stara je niti tristo godina. U današnjem teritorijalnom obliku stvorena je mletačko-osmanskim mirom u Požarevcu 1718. godine kada je dogovorena granica dviju sila, a ista ta granica ostala je i do danas. Isto tako, Mletačka Republika je po osvajanju našega kraja i formiranja granice 1718. vršila i unutrašnja uređenja, pa je tako odredila i granice današnjoj Vrgorskoj krajini kao graničnom području koje ima jedan jedini zadatak - štititi mletački dalmatinski posjed. Premda vojnici naših dalmatinskih krajina nisu korišteni u nekim većim europskim ratovima Mletačke Republike, kako je to bilo u slučaju Vojne krajine koju su Austrijanci maksimalno iskorištavali za svoje ratove po cijeloj Europi, vojnički karakter Vrgorske, kao i ostalih krajina u Dalmaciji, bio je očit. Nisu pjesme o junacima turskih ratova nastale tek tako slučajno. One su produkt stoljetne vojničke tradicije ovog područja. I u vrijeme osmanske uprave koju mi počesto krivo nazivamo – turskom, vrgorski kraj je bio granica. Zbog toga su osmanske vlasti i naseljavale muslimansko stanovništvo u Vrgorac. Ono je izgradilo kule i druge fortifikacije za obranu. I to doseljeno muslimansko stanovništvo, kao i ono autohtono koje je kasnije islamizirano korišteno je isključivo u cilju obrane granica. Nije ni kršćanska raja stajala po strani, kako se to danas misli. I raja je preuzimala običaje i odjeću svojih muslimanskih susjeda kao i obveze na granici.
U stoljećima neprestanih većih ili manjih ratova i manjih lokalnih graničnih čarki stvoren je prototip povijesnog Vrgorčanina, vječnog graničara na nemirnoj granici, koji je živio i obitavao u patrijarhalnoj zajednici u kojoj su povijesni događaji i osobe, okarakterizirane kao junaci, postali predmet narodnih pjesmama koje su se širile usmenom predajom sa koljena na koljeno. Nastao je tako Vrgorčanin kakvog poznajemo: čvrst, plemenit, ne busa se u prsa, nije grlat i stvari sagledava razumno, ali uvijek u pravom trenutku spreman. Nije uopće bitno da li se radi o Vrgorčaninu muslimanu iz vremena Gorske nahije ili Vrgorčaninu katoliku iz vremena kasnije mletačke Vrgorske krajine, povijesni predložak je isti. I jednog i drugog karakterizira prostor u kojem živi i „biokovski“ kulturni predložak koji ga oblikuje, usprkos promjenama raznih vlasti tijekom stoljeća. Vrgorska krajina je prije nego što je to postala bila osmanska nahija Gorska župa, a prije toga srednjovjekovna humska župa Gorska, a prije nje neretvanska župa Rastoka i to zna što sve još prije toga, a sve te teritorijalne jedinice manje-više su pokrivale isto područje i isto stanovništvo, koje se naravno prilagođavalo stoljećima u kojima je živjelo kako je najbolje znalo. Kontinuitet postoji, u to nema sumnje. Stoljetna demografska miješanja stanovništva stvorila su tako današnjeg Vrgorčanina. On u sebi sadrži i gene starog Ilira, i neretvanskog gusara, i humskog seljaka i muslimanskog graničara i pripadnika kršćanske raje i katoličkog narodnog junaka. Svaka od tih komponenti je odigrala svoju ulogu i svaku od njih treba gledati u povijesnom kontekstu. Bez jedne ili više njih mi naprosto danas ne bismo bilo ono što jesmo. Dokaz za ovo se danas vidi na svakom koraku: u običajima, u govoru, prezimenima, kulturnoj baštini i brojnim drugim stvarima. Vojvoda Prže Pervan, bez dileme katolik i mletački vojvoda, odjeven je na Fortisovom crtežu u muslimansku odjeću, kao i ženska osoba iz njegove kuće koja je tada također nacrtana. Prezimena Vrgorčana su raznolika, od hercegovačkih katoličkih i crnogorskih pravoslavnih do onih turskog podrijetla. Temelje vrgorske Gradine gradili su humski velikaši, a nadogradili Turci-Osmanlije. Poslije su ju obnavljali katolici, kao i sve druge kule. Naša današnja crkva stoji na mjestu stare katoličke crkvice koja je bila zapravo nadograđena bivša džamija koju su izgradile Osmanlije. Vjerojatno je i prije džamije tu bila nekakva crkva. Naš govor ima stotine riječi vrlo različitog podrijetla. Naprosto iste se stvari ponavljaju, isti narod živi ovdje iz generacije u generaciju stotinama godina. I u vremenima kada je vrgorski kraj depopulirao i bivao naseljavan stanovništvom iz npr. Hercegovine, to je stanovništvo u kratkom vremenu prihvatilo kulturni predložak starosjedilaca i razvijalo ga u skladu sa razdobljem u kojem je živjelo. Kada se povijest gleda na takav način, onda se stvarno čine glupima i bespotrebnima rasprave o nekim našim „vjekovnim neprijateljima“. Stvari uvijek treba gledati u povijesnom kontekstu koji je jedini pravi i moguć.