Odnos prema životinjama u našem kraju

Zahvaljujući stoljetnoj nerazvijenosti našega kraja, u nas su do danas uspjeli opstati neki negativni relikti prošlosti. Jedan od takvih je mučenje i ubijanje životinja, i domaćih i divljih. Međutim, zahvaljujući globalizaciji kojoj ništa nije sveto, određenja negativna ponašanja prema životinjama možemo i njoj pripisati.
Jedan od najretardiranijih običaja je ubijanje sova ili kako se narodski kaže „kukviža“. Taj prastari običaj potječe još iz vremena kada se ta životinja poistovjećivala sa vješticama i morama koje su ljude navodno mučile po noći (u stilu duha Škilje iz Zagvozda). Zahvaljujući sovinu glasanju, koji je uistinu zanimljiv, priglupu narodu nije ostalo ništa nego da ih sve pobije. Za ta neka stara vremena to mogu shvatiti, ali za današnje razvijenije doba u kojem je ljudima znanje na dohvat ruke i mogu ga uzeti samo ako to požele, to mi je neshvatljivo. Najčešće sove padaju kao žrtve kada slete na žice za struju i kada ih se navečer lijepo vidi zahvaljujući mjesečini, a oružje je, naravno, zračna puška. Za vrijeme moga djetinjstva u selu sam više puta svjedočio tim barbarskim ubijanjima, pa i od strane meni najbližih ljudi, ali meni se to nikako nije činilo ispravnim, posebno stoga što sam svoje stavove o životinjama i prirodi iskristalizirao još u petom razredu osnovne (uvijek mi je bio draži živ cvrkutavi kos na grani nego operušan u tavi). Počesto rezultati takvih ubijanja sova budu njihova siročad koja luta po krovovima ne znajući zašto im odrasli ne donose hranu. I tako su te sove postale žrtve priglupih vjerovanja, iako su one vrlo korisne. Na prvom mjestu love razne štetočine poput glodavaca koje čine velike štete obiteljskim gospodarstvima, a posebno peradi koju preko noći dok ona ništa ne vidi, perušaju, a prenosnici su ušiju i buha.
To nas dovodi do druge i treće vrste nasilja prema životinjama. Naime, budući da se u nedostatku sova glodavci šire velikom brzinom, ljudi sežu prema brzom, ali ne i dobrom rješenju, bacaju otrove u okolice njihovih rupa. Ti otrovi ne truju samo miševe nego i sve ostale životinje s kojima tako bolesni glodavci dođu u susret. Na prvom mjestu tu su mačke, koje su zbog trovanja praktički izumrle u Kotezima, zbog čega je potrebno gotovo svake godine dovoditi nove primjerke sa strane.
Treća vrsta nasilja je prema zmijama. Iako je poznato da u Hrvatskoj postoje samo dvije otrovnice: riđovka i poskok, a u nas u Vrgorcu samo ova druga, ljudi bez imalo razmišljanja ubijaju sve što gmiže; bile to bezopasne bjelouške ili vrlo korisni gušteri bez nogu – sljepići, u nas poznati kao babori.
Zbog ubijanja mačaka širi se otrovna vrsta zmije – poskok, a zbog ubijanja babora i tzv. bezopasnih kravostrica nema tko ubijati štakore i smanjivati njihov broj na normalnu razinu. Prirodna ravnoteža je razvrgnuta.
Meni osobno najgnjusnije običaje vidio sam u naših lovaca. Nastranu njihovi barbarski običaji da uzgajaju fazane i jarebice koji u zarobljeništvu nemaju puno veze sa fazanima i jarebicama u prirodi (po pameti su sličniji bijelim kokošima tovilicama), i onda ih nemilosrdno pobiju pravdajući to činjenicom kako su oni te životinje platili, meni su osobno najgori postupci pojedinih lovaca koji svoje stare i onemoćale pse (ili jednostavno one koji su im dosadili) dovedu do kakve jame i u njih ispale nekoliko metaka u stilu kakvog one man streljačkog voda. A osim toga poznata je stvar da se višak psećeg ili mačjeg podmlatka lijepo ostavi negdje kraj puta, pa ako ih netko pokupi, dobro je, ako uginu od gladi, još bolje.
No iako su nabrojani slučajevi sami po sebi strašni, njih ipak možemo pripisati manjem dijelu našega stanovništva, od kojih većina ipak poštuje prirodu i životinje. Većini je to ostalo u memoriji od njihovih predaka koji su naprosto bili prisiljeni živjeti u skladu sa prirodom kako bi opstali. Nju su koristili, ali su joj i vraćali. Mi joj danas ne vraćamo ništa, osim smeća. Ovdje nam se nameće priča o gore spomenutoj globalizaciji. Živeći i studirajući u Zadru ovih nekoliko godina primjetio sam svakakva grozna ponašanja neke zadarske djece (vjerojatno cool i urbanih roditelja) i pravo psihopatsko mučenje životinja. Jednom sam prilikom vidio kako su uhvatili nekoliko gušterica i zavrćali im vratovima. Naprosto sam ostao zapanjen, pitajući se gdje su im roditelji. Bilo je iživljavanja nad golubovima, galebovima i svim ostalim što se kreće, a mladom nenaučenom umu je zanimljivo. To me podsjetilo opet na koje djetinjstvo kada su neki pojedinci imali glupe običaje da šutaju kornjače ili dave mačke. Ja to nisam nikad nisam shvaća kao dječu igru, već kao bolest. Šteta što to tako ne shvaća naše nakaradno društvo.