Vrgorčanima ne treba kino?

Zamislite ovu hipotetsku situaciju. Momak zamijeti djevojku i nakon dužeg (ili kraćeg) razmišljanja skupi hrabrost da joj pristupi i upita je hoće li s njime poći u kino pogledati nekakav film. Ništa posebno, rekli bi mnogi, ali takva je hipotetska situacija potpuno nezamisliva u našem Vrgorcu. Zašto? Naravno, ne zato što nema momaka koji bi pitali, ili cura što bi pristajale, već zato što Vrgorac već niz godina nema svoje kino. Praktički sve generacije koje su odrastale u Vrgorcu od proglašenja nezavisnosti ne znaju za vrgorsko kino. Kao dijete sjećam se dvije prilike kada sam posjetio, za mene tad, tu magičnu prostoriju. Kao koteško seosko dijete svoje sam rano djetinjstvo provodio sa prijateljima i rođacima uglavnom u granicama svoga sela, pa sam, nakon što sam prvi put ušao u kino, ostao zapanjen njegovom veličinom, to je za mene bilo posebno iskustvo, premda naše staro kino nije bilo ništa posebno i drugačije od mnogih drugih u Hrvatskoj. Ta su mi sjećanja danas u magli, ali sjećam se da sam prvi put ušao u kino kako bi od Djeda Mraza dobio darove. Imao sam 4-5 godina, i jedino čega se sjećam bila je velika vreća puna igračaka i vreva koja prati takve događaje, a očituje se u namjerama djece da vreću punu igračaka raskidaju i izvade igračke na licu mjesta, u kinu, i zabranama njihovih roditelja da samo pomisle tako nešto učiniti. Drugom prilikom sam u kinu bio tijekom nekakve predstave. Ne sjećam se dobro toga posjeta osim da se radilo o nekakvoj predstavi gdje su glumila neka djeca.
No tada se sve promijenilo. Netko se pametan sjetio da treba srušiti naše jedino kino i sagraditi novi sud i poštu. Bio sam dijete, ali se dobro sjećam kako su odrasli u mome okruženju više puta sa sjetom pričali o tome kinu. Tada mi nije bilo jasno, a nije danas, zašto bi netko rušio kino da bi gradio sud i poštu. Zar nije bilo neke druge pozicije u Vrgorcu gdje bi se te zgrade trebale graditi, a bez da se ruši kino. No valjda oni koji su odlučivali nisu htjeli biti ništa slabiji u donošenju loših odluka od svojih komunističkih prethodnika, pa su u skladu sa takvom praksom i donijeli odluku da se ruši kino. Možda Vrgorčani tu nisu imali pravo odluke, ali kako god bilo, kino je srušeno.
Od tada je prošlo dosta godina, i Vrgorčani do danas nikako da dobiju kino, niti u javnosti vidim bilo kakvu inicijativu da se isto izgradi. Tako mlade generacije, prije nego što izađu iz Vrgorca, nemaju priliku poći u kino i pogledati kakav film. To je stvarno šteta, i zbog takvog slijeda događaja, svi smo mi zakinuti da jedan bitan dio kulture i odrastanja.
Hoćemo li ikad dobiti novo kino, i da li ga mi uopće želimo?