Zadar-Vrgorac: Između čekića i nakovnja

Sinoć sam gledao Latinicu na temu života u Zagrebu. U emisiji se dosta raspravljalo o mogućnostima koje pruža Zagreb, i onima koja pružaju neki drugi veći ili manji gradovi i mjesta, te o manama jednih i drugih. Kako se sve više bližim kraju svoga studija time se eksponencijalno povećava moje razmišljanje o tome što meni (ili bilo kome drugom sličnih interesa i sposobnosti), kao budućem diplomantu društveno-humanistički studija, pruža Zadar, a koje Vrgorac. Ta dva grada je gotovo nemoguće usporediti u bilo kojim relevantnim aspektima važnima za život jednoga čovjeka. Vjerojatno im je jedina sličnost da se oba grada nalaze u Dalmaciji i ništa više.
Grad Zadar sa svojom veličinom i sa oko 90 tisuća stanovnika (sa okolicom) po samoj definiciji pruža više od Vrgorca koji ima sedam tisuća stanovnika. Kulturno gledano Zadar omogućuje svojim građanima posjećivanje mnoštva muzeja, kazališta, kina, raznih predstava, predavanja, koncerata, radionica, knjižnica, bogatog arhiva, radionica, slušaonica i sl. Što se tiče sporta tu su mnogi sportski klubovi koji omogućuju bavljenje raznovrsnim sportovima (nogomet, košarka, odbojka, vaterpolo, rukomet, atletika, plivanje, veslanje, borilačke vještine). Zadrani imaju mnogo veće mogućnosti za izlaske (disco-klubovi, louge-barovi, pubovi, kafići, konobe, kina, kazališta, kulturne institucije…). Za obitelji su tu mnogi vrtići, škole i sveučilište, bazeni, igraonice i još mnoštvo toga. Mane većeg grada su svakako užurbanost života i stres. Zadar jednom riječju pruža sve što je jednom intelektualcu, koji drži do sebe, potrebno za život i profesionalni razvoj. Što od svega toga pruža Vrgorac? Pa malo i gotovo ništa. Život u Vrgorcu je mnogo mirniji s puno manje stresa, grad po mjeri za odgajanje djece (bar u aspektu njihove sigurnosti i slobode za igru), mjesto čiste prirode i zraka i kako tako zdravije hrane, i to je otprilike to. Vrgorac je prema tome kvalitetniji po pitanju ispunjenja osnovnih ljudskih tjelesnih potreba od Zadra, ali za sve one koji žele više od toga, Vrgorac zapravo ne pruža ništa. Npr. kulturna scena u Vrgorcu ne postoji. Predstave i predavanja bilo koje vrste su vrlo rijetki, nema koncerata, slušaonica, radionica i sl; ne izlaze nikakve novine. Intelektualno-građanski sloj u Vrgorcu gotovo i ne postoji i u Gradu je broj ljudi koji se mogu smatrati dijelom takvog sloja vrlo tanak, a i oni koji bi se mogli smatrati takvima ne djeluju zajednički, i na njih ne djeluje nikakva kohezivna sila koja ih tjera na zajedničko druženje, promišljanje i rad na dobrobit grada. Stanje u sportu je nešto bolje, ali tek prošlih par godina, premda i tu ima mnogo prostora za napredovanje, budući da se još uvijek sve svodi na nogomet i eventualno rukomet. Što se tiče izlazaka, Vrgorac pruža kafiće i to je otprilike to. Nikakva alternativa tome ne postoji. Ma o čemu mi pričamo, u Vrgorcu nemam gdje isprintati tanku knjižicu sa fakultet, o čemu više da razmišljam.
Jedna stvar je slična Vrgorcu i Zadru, na kraju krajeva i cijeloj Hrvatskoj, a to je dosta jaki primitivizam koji se javlja u mnogim aspektima društva. No za razliku od Vrgorca gdje je taj primitivizam preplavio sve dijelove društva, u Zadru se uvijek može naći kritična grupa ljudi naprednijih razmišljanja tako da uvijek postoji neka ravnoteža.
I na kraju kad malo vagam između Vrgorca koji pruža malo i ništa i Zadra koji pruža gotovo sve, koga izabrati? Činjenica da je Vrgorac suočen sa teškom depopulacijom, jasno pokazuje koga su izabrali brojni Vrgorčani nakon završenih fakulteta. Izabrati neki drugi grad, a ne Vrgorac je naravno lakši put. Onaj tko se vrati u Vrgorac, ako se imalo ističe od okoline, od prvog dana u Vrgorcu je suočen sa nevjerojatnom dozom primitivizma koja ga okružuje na svakom koraku. I usprkos svemu tome, kako zasad stvari stoje, ja ću ipak odabrati teži i trnovitiji put jer se namjeravam vratiti u Vrgorac, naravno ako tim povratkom uspijem zadovoljiti svoje egzistencijalne potrebe, ali nikad ne reci nikad. Kako će to sve biti, još ćemo vidjeti.