Tinovi citati o Vrgorcu

Tin Ujević, naš najpoznatiji vrgorčanin, rođen je 5. srpnja 1891. godine u Cukarinovićevoj kuli u Vrgorcu. U više navrata Tin je spominjao mjesto svog rođenja, a nekoliko se puta otvoreno deklarirao kao vrgorčanin. Ovdje neću govoriti puno o Tinovu životu i njegovu bogatom književnom radu, nego ću samo priložiti neke od njegovih citata u kojima govori o svome djetinjstvu u Vrgorcu. Većina vrgorčana je tijekom svog života vjerojatno čula za neke od ovih citata, budući da Vrgorac, kao malo mjesto, ima mnogo poštovatelja našeg najvećeg pjesnika, a naravno, tu su i Tinovi dani.
Prilikom traženja nekih podataka o svojoj obitelji iz župnog ureda u Vrgorcu 1932. godine, Tin piše:
„…Rodio sam se 5. jula 1891. u Vrgorcu, selu Dalmatinske zagore, koje je spadalo pod makarski kotar u turskoj kuli Cukarinovića. Ja sam se stvarno rodio u turskoj kuli napukloj od groma u šest sati izjutra, a mislim da je bila subotom. Inače se tih ljudi i prilika slabo sjećam…“
Na drugom mjestu on piše:
„…Rodio sam se u Vrgorcu prije punih 46 godina, na dan 5. jula 1891., i nagađam da je bila subota, oko pet sati izjutra. Bio sam treće dijete, ali je jedna moja sestra umrla već u djetinjstvu, pa ne mogu da je pamtim. U Vrgorcu nisam bio svojih četrdeset godina. Rodio sam se u kuli Cukarinovića, koja je 1912. trebala zbog trošnosti biti oborena. Čuo sam da postoji još i danas, a g. Kasim Gujić, bolje će poznavati tu kulu i prošlost Vrgorca nego i ja sam. (To je istina, budući da sam imao priliku čitati više tekstova Kasima Gujića u raznim tiskovinama iz tridesetih godina dvadesetog stoljeća koji se bave Vrgorcem, najviše našim mjestom za vrijeme oslobođenja od Turaka, a pisao je i o melioraciji Vrgorskog polja tridesetih godina) Biti treće dijete normalni je uslov za genijalnost, ali nije jedini. Prije dvije godine pisao sam jednom advokatu u Vrgorac koji mi je odgovorio da kula Cukarinovića još postoji, ali nije htio da dopusti da sam se tu rodio nego u drugoj kuli. (radi se o odvjetniku Ikici Franiću, a kako je Kapetanovićeva kula tada bila u vlasništvu Franića, vjerojatno je zato Ikica Franić inzistirao na Kapetanovićevoj kuli kao mjestu Tinova rođenja) Da ima ljudi koji me se vrlo dobro sjećaju iz djetinjstva, a da su još živa lica koja su me na rukama nosila. Zaleti se po neki putnik ili stranac u Vrgorac (direktor hotela, stručnjak za duhan), pa mi pričaju da sam se rodio u kući Miletića gdje je danas gostiona Miletić. Ja sam tu stanovao valjda pred odlazak iz Vrgorca, ali je ta kuća morala biti treća po redu u mom životu.
Vrgorac je bio nekih sedamdeset godina pod Turcima, (netočno, Vrgorac je bio pod Turcima oko dvjesto godina) a Rade Miletić ime je njegova oslobodioca. Iz tog vremena nalazi se u Vrgorcu čudotvorna Gospa. Kula u kojoj sam se ja rodio najprije je bila turska, zatim su u njoj stanovali fratri (Ova zadnja rečenica stoji na spomen-ploči Tinu Ujeviću na Cukarinovićevoj kuli koju je tamo 1998. postavio fra Ivan Jukić). Moj otac učitelj kada je došao u Vrgorac, nije duže vremena mogao naći udoban stan, i tako sam se rodio u kuli prepukloj od groma i starinskoj. Malo čega se sjećam iz najranijeg djetinjstva. Trebalo je vremena da me naviknu i prisile da nosim hlačice; bolje sam se osjećao odjeven kao djevojčica, kao Ahil na Lemnosu. Možda i to ide u prilog kakvoj bizarnoj tezi… Vrgorac je pod Matokitom dosta visoko, i čini mi se da je u to vrijeme bilo neobično hladno. Snijezi su zimi napadali u više metara visine i trebalo je kopati tunele da se može otvoriti vrata i izići. Danas mi sve to zvuči fantastično kao priča i jedva vjerujem. Znam da je u Vrgorcu bilo mnogo zmija, jedna me duga i sigurno neotrovnica uplašila pred samom kućom, bosonoga, te me majka za ruku potegnula kroz prozor. Plašila me i onda neka Polićeva perad koja je gakala po dvorištu…
…U blizini toga trećega stana (Kapetanovićeva kula) bila je iskopana udubina od kakvih četrnaest metara, i sjećam se nekoga pada koji me opominje na nju. No dali četrnaest, petnaest ili manje? Onda su mi sve dužine izgledale daleko veće nego u stvarnosti.
U Vrgorcu je u to vrijeme bio znameniti artikel paklina za asfalt. Svi su znali historiju te pakline, u vezi s riječima >pakao, peći<. Otac-učitelj amaterski, ali vrlo revno zanimao se meteorologijom. Imali smo termometar, barometar, mjeru za dubinu voda. Pred sam odlazak iz Vrgorca povadili smo iz vrgorske okolice sve drvene aparate za mjerenje vode, i ta su se drva u kući zapalila i nastao je priličan požar koji je na vrijeme svladan. U to je vrijeme neka domaća zmija dolazila u kuću i počivala bez brige u komodi, u kakvom staklu.
Iz Vrgorca nismo prešli ravno u Makarsku nego smo se zadržali u Krivodolu i u Imotskome. Noć, kada smo iz Vrgorca odlazili diližansom bila je sjajna, a mjesec je visoko odskakao nad kakvom šumom… Već u Vrgorcu, dok sam bio malo dijete, poveli su me jedanput do Ljubuškoga, te sam bosonog ušao po prvi put u džamiju, diveći se voću, lišću i figurama arabeska. U Imotskom i po okolici ljudi me se bolje sjećaju. “25. kolovoza 1953. Tin Ujević je piše Danilu Ćorku: „Prije nego što umrem, htio bih jedanput vidjeti Vrgorac (ili Vrhgorac). Nemojte misliti da je ovo šala.“ Bio je ovo posljednji put da je Tin Ujević spomenuo Vrgorac. Umro je slijedeće godine.
Iz svih ovih citata potpuno je jasno da se Tin smatrao vrgorčaninom. Iz njegovih rečenica u kojima opisuje djetinjstvo jasno je vidljivo koliko je držao do Vrgorca. Stalno je poricao da je rođen u Imotskoj krajini, odakle je potjecao njegov otac Ivan Ujević, dok mu je majka bila podrijetlom Bračanka iz Milne, a zvala se Jerolima Livačić-Markusović. Od odlaska iz Vrgorca, do svoje smrti, Tin Ujević je samo još jednom prilikom bio u Vrgorcu i to kada ga je nakon povratka iz Pariza beogradska policija optužila za skitnju i odvela u rodno mjesto. Netko ga je tu primio, a ubrzo nakon toga je otišao u Krivodol svojim rođacima.
Sama činjenica da sa toliko detalja govori o svome djetinjstvu, govori o kakvom se genijalnom umu radilo.