Oslobađanje Vrgorca od Turaka 1690. godine

Vrgorac je pod turskom vlašću proveo oko 200 godina. Uvjeti za njegovo oslobađanje stečeni su nakon turskog poraza pod Bečom 1683. godine kada mletačka vojska uz pomoć naroda počinje oslobađati dalmatinske gradove. Do 1690. godine oslobođena su sva veća mjesta u Dalmaciji osim Vrgorca i Imotskog. Prvi koji su inicirali oslobađanje Vrgorca bili su franjevci iz samostana u Zaostrogu, na čelu sa gvardijanom samostana fra Pavlom Kačićem. On je doznao da se mletačko brodovlje pod zapovjedništvom mletačkog generalnog providura Allesandra Molina nalazi uz obalu otoka Hvara, te mu je krenuo u susret. Od providura je tražio da povede pohod na Vrgorac, i to iz razloga što su vrgorski muslimani više puta napadali i pljačkali primorje. Molin je proveo ispitivanja terena i uvidio da je grad moguće osvojiti. Olakotna je ta okolnost što se većina vrgorske raje evakuirala na mletački teritorij godinu prije, pa su u gradu ostali samo Turci, pa je Dolfin smatrao da će vrlo lako osvojiti vrgorsku utvrdu. Najveće zasluge za njezino zauzimanje imali su Fra Pavao Kačić i fra Antonio Mocato koji su dobro poznavali vrgorski kraj i ljude i stalno su slali obavijesti mletačkoj vojsci o trenutnom stanju na terenu. Kad je vrgorski dizdar sa većim brojem vojnika krenuo k bosanskom paši, Kačić je odmah sutradan o tome izvijestio mletačkog generalnog providura Molina. Istu mu je obavijest poslao i fra Mocato. Ubrzo je poslan jedan mletački časnik da istraži teren, a zatim je donesena odluka da se krene na Vrgorac. Vrgorska utvrda je imala tvrde zidove, a pošto su sva vrgorska polja bila poplavljena, pomoć je jedino mogla stići preko jednog mosta. Oko 22. studenog 1690. mletačka vojska (400 prekomoraca), ojačana franjevcima te pukom Vrgorske i Imotske krajine zauzela je most, a guvernadur Antičić sa 1000 Primoraca zauzeo prolaz. Stigli su i serdari Nonković i Bebić sa većim brojem Neretvana. Samu utvrdu napadalo je oko tri tisuće ljudi. U napad su prvi krenuli Dalmatinci koj su zauzeli glavnu kulu i pozvali Turke na predaju. Ovi su to odbili, iako su bili malobrojni u odnosu na neprijatelja. Mletačka i dalmatinska vojska uspjele su probiti zid tvrđave, ali nisu uspjeli slomiti otpor branitelja. Nekolicina dobrovoljaca tada se uspjela uvući do rupe u zidu gdje su namjeravali postaviti mine. Istovremeno je turski dizdar došao sa pojačanjima Vrgorcu, ali su mu mletačke snage zapriječile prijelaz preko već spomenutog mosta. Turska vojska u Vrgorcu nije uspjela spriječiti postavljanje mina na zidove utvrde, pa su se vojnici pobojali da će ih mlečani dignuti u zrak. Zbog toga su zatražili pregovore. Imali su samo jedan uvjet, da slobodno napuste Vrgorac i krenu prema Ljubuškom. To im je omogućeno i utvrda je osvojena 26. studenoga 1690. godine. Providur Molin Dolfin u tvrđavu je smjestio četu mletačkih vojnika i jednu prekomoraca, a franjevcima je dao Cukarinovićevu kulu. Džamija je pretvorena u crkvu, a zaostroški franjevci su dobili zemlju u vrgorskim poljima. Za serdara je postavljen Rade Miletić. Ostatak Vrgorske krajine oslobođen je 13. lipnja 1694. kada su mlečani poduzeli napad na Čitluk. Oslobađanjem Vrgorca Mlečani su povećali svoje operativne mogućnosti na svom južnom krilu.