Koliko brinemo o vrgorskoj kulturnoj i povijesnoj baštini?

Vrgorac, iako malen grad u Dalmatinskoj zagori, može se pohvaliti bogatstvom svoje kulturne i povijesne baštine. Ovaj je pitomi gradić tijekom svoje povijesti promijenio mnogo vladara, što samo svjedoči o njegovom dobrom strateškom položaju. Svaki vladar je nešto svoga ostavio, a na nama je da sve ostatke prošlih vremena otkrijemo i na pravi način vrednujemo. Na području Vrgorske krajine (Kozica, Banja, Orah), pronađeni su dokazi o postojanju ljudskih naseobina već u prapovijesti. No ti nalazi se ne nalaze u Vrgorcu, nego u Arheološkom muzeju u Splitu. Uostalom, za takve nalaze potreban je adekvatan prostor, koji Vrgorac nema, (npr. etnografski muzej Vrgorske krajine) ali se ni ne trudi da ga dobije. Komadići ploče iz rimskog razdoblja koji su pronađeni na lokalitetu Martinčev strug danas se čuvaju u Tinovoj kuli. Iz kasnijih razdoblja nađeni su ostaci bogumilskih grobalja, koji uopće nisu istraženi, nego su samo postavljene table sa natpisom da se tu groblja nalaze (npr. Kotezi). Isto tako postoje arheološki ostaci u Otarištu u selu Vina, koje je Milivoj Franić spomenuo u svojoj knjizi o Vrgorcu i Franićima, ali ni oni nisu istraženi ni znanstveno obrađeni. No, ono što je od povijesne baštine za Vrgorac najvažnije, tj. turske kule, po meni su u najgorem položaju. Istina, glavna gradina i neke manje kule su uređene, ali što je sa Pakerovom kulom i sličnim koje su pred urušavanjem. Za jedan normalan europski grad, takve kule bi trebalo bi mjesto kulturnog uzdizanja. Tu bi predškolska i školska djeca išla na izlete, upoznavali bi svoju povijest. No, što od toga imamo danas? Većina djece nema pojma o osnovnim povijesnim činjenicama o prostoru na kojem žive. Većina ih nikad nije ni bila na Gradini, a vjerojatno nitko ne zna imena svih sedam turskih kula. Tko je za to kriv? Pa po meni krivnja pada, prvo na roditelje, zatim na njihove profesore društvenih i humanističkih znanosti. No, daleko najveći krivac je gradska uprava, koja ne čini ništa u turističkoj promociji tih kulturnih spomenika. Npr. jedina reklama Gradine je natpis koji se nalazi nasuprot mesnice "Pivac", koji zapravo o kuli ne govori ništa, nego samo daje kronologiju zbivanja, koja je mjestimično potpuno kriva. Prvo, Vrgorac pod Turke nije pao 1477. godine, nego najvjerojatnije nešto ranije. Drugo, Radivojević-Jurjevići i Vlatkovići nisu hrvatska vlastela (kao npr. Šubići), nego humska, i treće, kula nije izgubila strateški značaj nakon austrougarske aneksije BiH 1878., nego puno prije. Granica je bila stabilna već od Požarevačkog mira 1718. kojim je Mletačka Republika dobila Imotski, čime je uspostavljena granica koja postoji do danas. Gradina je potpuno napuštena uspostavom austrijske vlasti 1813. godine.
I na kraju bi postavio pitanje mjerodavnima. Što Grad čini na pomaganju obrazovanja mladih kadrova koji će raditi na vrednovanju i promociji gradske kulturne baštine. Zašto grad ne daje nekoliko stipendija za studente povijesti i arheologije i na taj ih način veže za Vrgorac, a oni će mu dugoroočno vratiti desetorostruko više nego što je u njih uloženo. Gospodo na vama je red.