Moja bajka zvana posao, danas se neslavno završila. Balon od sapunice se rasprsnuo. Noćna mora se vratila.
Fortran.
Ne mogu ga smislit. Bježim od njega cijeli faks. Zadnja dva ispita, koja su uključivala programiranje u Fortranu, jedva sam preživjela. O izgubljenim mjesecima i godinama života neću ni pričat...
Pišući diplomski, pitali su me ljudi bi li željela raditi u ustanovi gdje sada radim? Sva isprepadana, s užasom u očima , rekla bi im da nema šanse, jer bi se od mene očekivalo programiranje u .... pogađate... Fortranu. Ispalo je da je to tek djelomice točno, te da u ustanovi postoje odsjeci - rukavci, slijepa crijeva, u kojima Fortran ne živi. U jednom takvom rukavcu, mirnom kutu, nikom na putu, živjela je Ksena, spokojno i veselo, čak puna tri tjedna. No, danas se ispostavilo da su mi lagali , i da čak ni moj rukavac nije siguran, te da je Murphy opet u pravu.
I tako je patak dobio zadatak da unosi neke podatke u već gotov program, te da samo promjeni neke sitnice, tek pokoju liniju programa, sitno slovo, ma brojčicu tek... jadna im baba!
A Ksena vrišti, u sebi naravno, čupa kosu, lije suze, jer je njoj promijenit pokoju liniju, slovce ili brojčicu u gotovom programu, ravno promjeni ulja u avionu, koji leti nad Atlantskim oceanom, nad kojim bjesni oluja, a vani je noć.
o bogec bogec, na kaj bu ovo zišlo??? ...
|