Krenula je prema kući.
Osjećala se jadno… Sve joj se činilo besmisleno i uzaludno. 
Ništa, čekat će još malo. Šta su dva tjedna prema cijeloj vječnosti.
Odlučila je kupiti si kutiju cigareta i upaljač i pušiti dok joj ne dođe muka. Umislila si je da će time lakše doći do rješenja i odluke kako dalje. 
Pronašla je mali parkić iza zgrade s nekoliko klupa. Nije bilo ni psa. Mrkla noć, hladni vjetar i plavo osvjetljeni prozori okolnih zgrada. U stanovima na 2. i 5. katu nije se gledao isti TV program. Drugi kat je vjerojatno gledao neku pucačinu na RTL-u jer je soba stalno stroboskopski bljeskala.
Zapalila je prvu cigaretu i duboko udahnula. Zagrcnula se i počela kašljati. Kako profesionalno! Dobro da je mrak, inače bi netko mogao umrijet od smijeha. 
Počela je razmišljati i prekapati po svojoj glavi tražeći koješta za što bi se mogla uhvatiti. Bez veze…
Uskoro su joj misli odlutale do Njega. Pa da, i On je tu, šćućuren u zapećku svih misli. Ne dolazi Mu već neko vrijeme, a sigurno bi joj imao štošta za reć. Ali neda joj se, neda joj se skoncentriravat i povlačit u osamu kako bi Ga mogla čuti. Jednostavno joj se neda.
Pušila je već četvrtu cigaretu, a od muke ni mu. Drugi put ću kupit Marlboro, pomislila je. Ovaj Ronhill super lights je sranje.
Gazeći čik u travi, promrzla do kosti, poslala je sve k vragu i krenula kući. Kakvo razmišljanje, kakvo pušenje, kakvi bakraći?? Sve je to rock’n’roll, rekao je jednom davno jedan plavooki momak. Samo bez drame, molim, mantrala si je u glavi prolazeći ulicom.
Šta su dva tjedna? Pišljivih 14 dana, mizernih 336 sati, beznačajnih 20160 minuta.
Prava sitnica… 
|
