Bila sam jučer na svadbi... 
Nas 12 za stolom, od toga tri mlada bračna para, jedno dijete ostavljeno doma da spava i dva još u trbusima, na putu. Zatim jedna skroz nova i zelena veza te jedna malo manje nova ali više upitna veza, i, na kraju, troje solera (valjda).
Okolo mene isto neki parovi, svježe oženjeni, zaljubljeni, plešu i uživaju.
Saznala sam za jedne koji su se ženili pred dva tjedna i za druge koji se žene dogodine u kasno proljeće. Unutar malo više od godine dana, oženilo se 11 parova, mojih poznanika. Da, i mlađi buraz se planira ženit dogodine u ljeto.
Depresivno za poludit. 
Di sam ja u svemu tome?
Neću otić više ni na jednu svadbu. Ne mogu više to probavljat, previše me košta živaca.
Preorjentirat ću se na sprovode i pripadajuće karmine. Sad sam taman u godinama kad umire starija generacija.
Klopa je jednako dobra ko i na svadbi, a psiha ostaje pošteđena trauma i raznoraznih propitivanja gdje smo, što smo i kamo idemo.
Eto.
PS Da preduhitrim komentare i pitanja da šta se ja imam bunit jer imam dečka: ja sam ona malo manje nova ali više upitna veza. 
|