...sada,kada ništa na svijetu ne može vratiti dane prohujalog ljeta,naš sjaj u travi i blještavost svijeta,ne treba tugovati,već tražiti snage u onom što je ostalo i s tim živjeti...
Zaboravimo,ne radi nas,ne radi zaborava,zaboravimo da smo se svađali,da smo se voljeli i da smi bili krivi...
...požurimo s danima i danima što će doći,požurimo sa shvaćanjima,sa svim što me odvaja od tebe...
Jednom ćeš se vratiti i ubrati cvjetove koje smo zajedno mirisali,gazili,ali,tvoje ruke će biti prekratke,a noge premorene da se vratiš...bit će kasno...
...možda ćemo se naći jedanput na malom vrhu života i neizrečene tajne htjeti jedno drugom da kažemo,al' proći ćemo jedno kraj drugog kao stranci,jedan skrenuti pogled bit će sve što ćemo jedno drugom moći dati...
...zaboravit ću oči i neću promatrati zvijezde koje me na tebe neobično posjećaju...
Ne boj se,,,jednom ćeš pronaći ljubav,al' ljubit ćeš zato što će te nešto na toj ženi posjećati na mene...ne otkrivaj svoje srce ljudima jer u njima vlada kob i egoizam.
Život je borba-nastoj pobjediti,ali ako izgubiš-ne smiješ tugovati,cilj života je ljubav,a ona traži žrtve...bio si moje veliko proljeće...
Uspomena koja će dugo živjeti u budućnosti,koje ću se sjećati...osjećati ću tugu jer sam te voljela...bit će to ironija tuge...nestati će sjaj u travi,nestati će veličanstvena svijeta...ostati će samo blijeda slika onoga što je prošlo...
William Wordsworth (1770-1850)

|