21.06.2018., četvrtak
Transsibirska nužda u kupeu
Sjedamo u restoran i naručujemo po votku, te nas konobarica pita hoćemo li sada jesti ili poslije, budući da u Habarovsk stižemo za 20-ak minuta i tamo ćemo napraviti malo dužu pauzu od pola sata. Brane, Luke i ja uzimamo odmah po Boršč. Crvenu, ljutkastu juhu, sa ciklom i komadima junetine i još hrpom svakakvog povrća. Nešto tako dobro, da se jednostavno ne može čekati još sat vremena. Približavamo se gradu, ali prvenstveno se približavamo rijeci Amur, kojoj nikako da se približimo. Sve kad mislim eto nas na rijeci, to su tek ili pritoke ili se Amur izlio, pa je poplavio cijelu ovu stranu obale. Uglavnom tek u daljini se nazire pravo korito rijeke. Na ovom mjestu se 1916 godine spojila Transsibirska željeznica. 1913 su počeli graditi most koji je bio 2,5 km dugačak. Dvije godine poslije je bio gotov, ali pošto se konstrukcija gradila u Varšavi i kako je počeo Prvi svjetski rat, zadnji finalni dijelovi konstrukcije su se morali poslati brodom za Vladivostok. Trgovački brod koji je prevozio ta zadnja dva nosača za most, potopiše Švabe dok je prolazio Indijskim oceanom. Naravno ko drugi, nego kako naš podmorničar kaže, vječni neprijatelj. Preostali dijelovi su naručeni potom iz Kanade, te je most pušten u promet godinu dana poslije i napokon je povezivao željeznicom Moskvu sa Vladivostokom, kompletno preko ruskog teritorija.  Šteta što su ovaj spomenik spajanja i nastajanja Transsibirske željeznice razmontirali samo prije 2 godine, jer sada prelazimo preko novog mosta, koji je tek nedavno sagrađen i pušten u promet. Ne znam, možda mi se čini, al izgleda mi kao da je Amur duplo širi nego Dunav. Nikad kraja ovoj rijeci. Nije ni čudo da je ovo najduži most na cijeloj transsibirskoj liniji. Polako primjećujem da ovo sa juhom možda i nije bila baš najbolja ideja, mogao sam fino pričekati kao i ostatak ekipe i pojesti je na miru, poslije pauze. Mislim si da li da trknem još na WC, ali vidim da su provodnice već uredno zaključale toalete, jer vlak samo što nije ušao u stanicu. Izlazimo na stanici van, a mene sve više i više stomak pritišče. Pola sata ostajemo ovdje, pa ima da poludim. Dokle god je vlak na stanici, WC kabine su zaključane. Naravno, jer sve ono što ode u školjku, završava na tračnicama. Tako da to ne bi baš bilo pretjerano ugodno ni za oko ni za nos, da stojiš na peronu, a odjednom pored tebe pljušte fekalije iz vagona. Vani je divno, sunčano i pretoplo. Svi uživaju na suncu i šetaju se lagano lijevo desno, a ja se preznojavam. Pritisak me malo popustio, ali još uvijek brojim minute i pogledavam na veliki sat iznad perona. Brišem stalno znoj sa čela.  „Jel tebi dobro?“ Suman će zabrinuto, mi smo u međuvremenu braća po trbušnim peripetijama. „Šuti, usrat ću se!“ „Dobra ona juha beše, a?“ „Koji sam ja konj. Na sav onaj sinoćnji ili jutrašnji alkohol, ja stučem juhu, znajući da mi je to zicer i da će me uhvatiti kenj, samo je pitanje za 5 ili 10 minuta. I još me fino konobarica upozori da stajemo ovdje i ne... Daj meni odmah juhu, ko će čekati do stanice. I još ko za kurac, ovdje stojimo ne 5, ne 10 minuta, nego pola sata.“ „Pa idi seri tu na kolodvor.“ „Da. Pa da još ostanem ovdje. Jebote ostanem u Sibiru, zato što sam se usro na kolodvoru. Zamisli stvarno izađem iz WC-a i dođem na peron, a ono nema vlaka.“ „Ma nemoj ni razmišljati o tome, ako te iznenadi i proleti u gaće, mi ćemo se samo udaljiti, a ti se nastavi sam šetati.“ „Ajmo mi lagano nazad prema našem vagonu, nekako mi je lakše dok se krećemo, nego dok stojimo na mjestu.“ Stvarno je vani predivno. Kako su svi opušteni, sretni i nasmijani na ovom suncu. Dva oblačića fino raspoređena na plavom nebu, rodila ih majka za nacrtati. Ja gledam bi li mogao negdje pored vlaka na brzinu čučnuti. Problem je što ne možeš nikuda otići, jer na peronu stoje vlakovi s obje strane. Jedini izlaz je stepenicama na most, pa preko 300 perona do kolodvora. Ma kao da bi stvarno išao srat pored vlaka, al eto svašta čovjeku prođe kroz glavu. Ostatak ekipe lagano kreće nazad prema restoranu, jer je lakše proći peronom nego opet kroz sve te vagone. „Ja ću ostati tu, da uzmem još dodatnog papira iz kupea, a sad će nekada i otvoriti WC kad krenemo.“ „Ajde ajde, samo polako, važno je ne srljati!“ „Jebite se vi lagano...“ Gledam njih kako se šetkajući udaljavaju, ruke na leđima, bezbrižni, ma krasno. Ja se nervozno vrtim u krug, hodam tamo vamo, molim Boga da vlak sada krene, iako znam da ima bar još desetak minuta. Pritisak se vraća i to jači i žešći nego do sada. A u kurac, usrat ću se sad i ovdje. Grizem si donju usnu, ne znam kuda da krenem. Približavaju mi se dvojica Švaba. I njih dvojica usporeni, uživaju na suncu, baš im je lijepo. Svratili malo da počaskamo. „Ehej, jeste i vi izvadili kreme za sunčanje?“ Ja se kiselo nasmiješih, a hoću da eksplodiram, cupkam s noge na nogu. Ma gotovo je, moram srati, nema priče! „Jel slučajno već znate koliko bi koštala avionska karta od Vladivostoka do Japana?“ Pitaju me valjda tek toliko da nešto pitaju. Ja bi ih sada najradije poslao u tri pizde materine i njih i avion i Vladivostok i onu juhu i ko me budalu natjera da ju jedem prije ove stanice. Popeo bi im se sada na ramena i istovario se na glavu i dok to činim vrištao bi iz sve snage pjesmu „Allways look on the bright side of life“ iz filma Brianov život. „Ma 500 dolara“, izvalio sam bilo kakvu cifru, samo da skratim priču i uz ispriku da moram nešto pokupiti iz kupea, zbrisao sam prema vratima od vagona. Nema šanse da u ovom trenutku stojim i mirno časkam o nebulozama nekakvim, a opet da pred njima dvojicom cupkam i šetam u krug, mislili bi da sam na kreku. Prolazim pored Vere, naše provodnice i mislim si evo ti 200 Rubelja, samo me pusti u WC. Neću puštati vodu sve dok ne krenemo, majke mi. Hrpa putnika je oko nje i pričaju s njom, tako da mi je malo neugodno pred svima njima to pitati. A ne znam ni kako da joj to objasnim, jer dok probam na našem ili ruskom, pa onda na engleskom, pa onda rukama i pantomimom, usrat ću se 10 puta u međuvremenu. Samo protrčavam pored svih njih i upadam u vagon i ne znam šta ću sa sobom. Povlačim kvaku od vrata WC-a, ali ona su naravno zaključana. Što nije razlog da se odmah postane pesimist. Nada umire zadnja. Mislim da ću se ovog trena usrati u gaće. Trčim do kupea, ne znam ni sam zašto trčim do kupea, ali i kupe je zaključan. Naravno, pa ostavili smo ključ Veri, kada smo krenuli u restoran. Trčim nazad do Vere, objašnjavam i rukama i nogama da nešto trebam otključati, samo da što prije skonta. Brzo do kupea, otključavam ga, ne znam ni zašto, ali već u slijedećoj sekundi trčim opet do Vere, vraćam joj ključ. Pri munjevitoj brzini nazad, prolaze mi još većom brzinom ideje šta sad da napravim. Upadam u kupe, zatvaram vrata i grabim vrećicu za smeće koja nam obično visi na vratima. Samo sam istresao sve ono smeće na pod, skidam hlače, zauzimam poput košarkaša obrambeni stav i navlačim najlonsku vrećicu preko guzice. Držim ju priljubljenu uz dupe, kao da mi život ovisi o njoj. Zatvorio sam oči, a u glavi mi slika velike sklopke koju neko povlači prema dole i te sekunde ogromna betonska brana puca i propušta neviđene količine vode koja ruši sve pred sobom. Eksplozije cisterni, raspadanje balona punih vode, vidim djecu kako nose vaze iz dinastije Ming koje im nehotično klize niz ruke i razbijaju se u stotinu komadića, akvariji koji pucaju i razljevaju se po prostorijama, ogromni neboderi koji se urušavaju u sebe, ogromni silosi iz kojih pršte usjevi na sve strane, lansiranja američkih Apollo misija i one turbine koje oslobađaju svu onu silu energije pri polijetanju. Krute mazo, kako sam se usro! Kakvo olakšanje!  Sada bih najradije još satima ostao blaženo sjediti na WC-u i listati neke novine. Ali situacija je takva, da spuštenih gaća i sa pribijenom vrećicom na dupetu, stojim u nekom polu čučečem stavu, kao da se spremam spustiti niz skakaonicu u Garmisch-Partenkirchenu. Šta sad? Molim Boga da ona dvojica klinaca sada ne otvore naglo vrata, kao što to znaju činiti. Imali bi od prizora mene s ovom vrećicom sigurno doživotne traume. Vlak je krenuo. WC kabine su otključane. Super. Pokušavam sa spuštenim hlačama i gaćama, nabijenom vrećicom na dupetu, doteturati do druge vrećice gdje su maramice i još koje nekakve higijenske potrepštine. Kako sada držati vrećicu nabijenu na guzicu jednom rukom, a drugom se obrisati? Bojim se skloniti vrećicu, prije nego se obrišem, jer se radi o proljevu. Pade mi na pamet da cupkam u mjestu. Kao, tako će sve što je trebalo kapnuti, kapnuti sada dok cupkam. Uzimam te maramice, brišem se i sad kužim da je kapnulo na nečiji ruksak, te još sebi po prstima nalazim tragove. Jebote sav sam zasran! I još k tome svemu, u kupeu smrdi za popizdit. Uzimam ovu vrećicu gdje su bile maramice, bacam sve iz nje i stavljam ovu zasranu u nju. Kao dupla zaštita. Brišem brzo ovaj ruksak srećom nije puno, ali čak i da je kap, ne znam kako bih primio informaciju da mi se netko posrao na ruksak. Blesavi smiješak prouzrokovan ovim ekstremnim olakšavanjem mi ne silazi s lica. Uzimam nečiji sprej za noge i špricam po svuda, misleći da ću spasiti naše prebivalište od smrada. Sada se još smrad pomiješao dodatno sa nekakvim apotekarskim mirisom, tako da ću se još i ispovraćati ovdje. Provirujem iz kupea i srećom ispred i oko naših vrata nema nikoga. Šta ću sada s tom vrećicom? Preko puta WC-a, na kraju svakog vagona postoje kante za smeće. Ali baciti ovu vrećicu u istom vagonu gdje smo i mi, ne znam jel baš najsjajnija ideja. Gledam po vrećici da li ima bilo kakvih natpisa, po kojima bi se moglo skontati da je od nas. Nema ništa, obična crna vrećica. Svejedno, mislim si možda je bolje baciti u nekom drugom vagonu, što dalje od našega. Ne znam zašto, ali u tom trenutku mi mozak baš nije priseban, pa sam krenuo tiho na prstima da skakučem hodnikom. Srećom brzo sam shvatio da izgledam kao moron, pa sam se nastavio smireno šetati vagonima s vrećicom punom govana. Prolazim hodnicima i što je najgore svuda stoje ljudi, nikako da naiđem negdje gdje nema nikoga. Da samo spustim to u kantu za smeće i izgubim se. Već si mislim ako nastavim ovako prolaziti vagone, još ću banuti u restoran, bez da sam se rješio ovoga i šta onda? Odjednom se ispred mene pojavljuje gorazd, dvometraš kao od brda odvaljen. Toliko su mu ramena široka, da mi nije uopće jasno kako prolazi ovim uskim hodnicima. Nema šanse da prođem pored njega, stao je direktno ispred i gleda mi u majicu. Ja ko za kurac od svih majica, imam na sebi majicu koja ima nekakav grb što ovako na prvu izgleda isto kao grb Federacije Bosne i Hercegovine. Nekakav ljiljan i nekakvi crveno-bijeli kvadrati, što naravno podsjećaju na šahovnicu. Što je najbolje, majicu sam dobio od nekoga ko je bio u jednom njemačkom izviđačkom klubu i grb nema veze ni sa Hrvatskom, a ni sa Bosnom i Hercegovinom. „Ti Hrvjat?“ Pita me ozbiljno ova stijena. Valjda je ovako Veliki Blek izgledao, za prave. Ja sa svojih 1,90 visine gledam prema njemu gore, imam osjećaj kao da mi se obraća svjetionik. Gotovo je mislim si, ovo je kraj haveru. Prolazi mi u sekundi kroz glavu, kako je ovo sigurno neki komandos, koji je za vrijeme rata bio na srpskoj strani i sada gleda u ovaj grb kao dovoljan razlog da mi polomi sve kosti. Trese mi se ova vrećica u ruci, kontam šta sada da mu kažem, da mu ponudim neka uzme sve, evo uzmi ovu vrećicu, to je sve što imam! Jedva nekako gutajući knedlu odgovaram: „Dja“ iako se i na ruskom kaže da kao i kod nas, ubacio sam i ovo j, misleći da tako zvučim više ruski i da će me bolje razumjeti, te da će moj trud uzeti u obzir kada me bude lomio. Promatra me i skenira. Ja stojim i čekam kada će me zviznuti u čelo, ali istovremeno razmišljam da li bi ja mogao dokučiti njegovo čelo, iz zaleta. Kao što sam nekoć kao klinac promatrao obruč na košu i iz šestodrugog puta bi hvatao zalet da ga dodirnem. Sekunde kao da su godine. Ja bi se od ove situacije mogao komotno ponovo usrati. Možda da ga pitam za kratki predah, skinem gaće pred njim i opet navučem ovu vrećicu na dupe? Ne skida pogled s majice. Napokon je uzdahnuo, pomaknuo se malo u stranu i veli na ruskom engleskom: „Gjood, gjood.“ To je tako teško i sporo prevalio preko jezika, da ne čekajući hoće li se možda ipak predomisliti i ubiti Boga u meni, kimnuh glavom i rekoh „OK“, provukoh se pored njega i bjež što dalje. Upadam u slijedeći vagon, nema nikoga! Brzo ubacujem vrećicu u kantu za smeće i trk nazad u kupe, jer je ostao otključan. Srećom gorazda više nema u hodniku, tako da letim ovim hodnicima presretan, osjećam se kao menadžer na Wall Street-u koji je imao iznimno uspješan dan. Sretan kao Heidi kad trči alpskim proplancima. Prolazim sva ova čudnovata spajanja vagona i udaram se dlanom po čelu, kako mi nije palo na pamet da vrećicu davnih dana šuknem u jednu od ovih rupa između vagona. Toliki sam put prevalio, a mogao sam već kod našeg vagona samo ju ispustiti na tračnice. Ajd dobro, šta sad. Kupe je onakav kakvog sam ga i ostavio. Mislim da je ovako usmrdljen, još sigurniji nego da smo ga zaključali. Ko bi normalan ušao ovdje, bez da iste sekunde ne pobjegne van. Smeće leži po cijelom kupeu. Prozor u kupeu se ne može spustiti, tako da otvaram širom vrata i spuštam prozor u hodniku. Kako bi ubrzao dotok svježeg zraka, stao sam u hodniku kraj prozora, procijenivši da zrak koji mi udara u facu se ustvari odbija od mene i tako ga usmjeravam ravno u kupe. To je taj inžinjerski talent koji čuči u meni. Pola ovih vlažnih maramica koje su služile umjesto tuširanja, nosim sa sobom u WC, da bih si dodatno ulickao stražnjicu. Smeće koje je razasuto po svuda trpam opet u drugu vrećicu i sređujem kupe da izgleda onako neuredan, kao što je bio prije ove moje akcije. Nakon što sam sve uneredio kako je i bilo, sjedam na krevet i napokon mogu da odahnem malo. Je-bote! Da sam samo izdržao još minutu, moglo je sve proći bez ovoga. Da sam probao izdržati još minutu, usrao bih se u gaće. Umoran sam i osjećam se iscrpljen, kao da sam kopao osam sati. Totalno je čudno sjediti sam u ovom kupeu, u ovoj tišini, gledati kroz prozor u slike koje odmiču i slušati taj zvuk tračnica. Totalno je čudno sjediti u kupeu u kojem sam se maloprije usrao. Šta li je onaj mješanac Bleka, Robocopa, građevinskog krana i Dolph Lundgrena htio? Oznake: SPORT, nogomet, transsib, prvenstvo, rusija, Putovanja |
