04.06.2018., ponedjeljak
Drugi dan
|
Budimo se oko 10, tj. prvi se probudio Ivanović, pa je počeo šuškati po nekakvim vrečicama, da bi to šuškanje probudilo Tomu koji je počeo pričati sa Ivanovićem, da bi to pričanje probudilo mene, pa nas trojica Sumana i na kraju Branetu ništa drugo nije preostalo, nego da se pravi kao da spava. Iako smo sasvim sigurni da smo i njega probudili. Razmičem metalik srebrenkastu svilenu zavjesu, vani i dalje neprekidna šuma. Mrljavimo i izležavamo se po krevetima, ne da nam se nigdje pomaknuti. Kad samo pomislim kakav je put preda mnom, ustati se, otići do WC-a, možda je zauzet, a možda ne. Ko će to sada znati. Zatim se umiti, isprati leće kako bi vidio uopće gdje sam, podaprati se možda, a sve to u WC-u u kojem je možda neko taman prije mene srao do iznemoglosti. Pa zube isto treba oprati. Zube... Četkica! „Jebem ti, mislim da sam zaboravio četkicu za zube.“ Hvatam se za čelo, ali istovremeno mi je malkice drago što nemam razloga da idem do WC-a. Osim što me tera pišati. Al ako zanemarimo to, te da umivanje mogu preskočiti, dobro, leće bi mogao i sutra isprati, podapirat se ne moram nužno pošto imam vrhunski dezodorans, roler, koji ako je vjeroati reklami drži 24 sata. Jebiga, al me i dalje tera pišati. „Auuu majstore, 7 dana bez četkice“, smije se Toma, žaleći čini mi se prije sebe, nego mene. „Pa dobro mogu prstom onako, na prst stavim kaladonta i malo protrljam po zubima“, tješim se, iako mi nije jasno kako mogu uvijek četkicu zaboraviti. Čak imam i vlažne maramice koje u životu nisam koristio, a četkicu za zube nemam. „Ma boli te kurac, evo neću ni ja svoju koristiti 7 dana“, javlja se Brane, opet s pola usne zagnjurene u jastuk. „Ma šta vas briga, nemojte samo previše otvarat usta, ni pričati, nemojte ni disati i neće se ni primjetiti“, Suman se proteže i pokušava se ustat sa dušeka na podu. „Kako je bilo spavati na tom čudu?“ „Ma odlično, tamo se ispod kreveta mogu noge ispružiti, ma ko u hotelu. Samo što je ovaj dio gdje su mi leđa, nekako tanji valjda, pa se propadne skroz.“ Okreće se Suman i tek sada vidi da je cijelo vrijeme spavao na ispuštenom dušeku. „As ti pasa, pa i ne bio tanji!“ Nekako se uspijevamo nakon 2 sata izležavanja ipak pomaknuti, najviše radi toga jer svi moramo na WC, htjeli mi to sada na kraju ili ne. U smjenama idemo po dvojica, jedan na jedan kraj vagona, drugi na drugi kraj. Ja sam kažiprstom oprao zube, što na kraju krajeva nije tako ni loše ispalo. Morao sam jedino malo više kaladonta natovariti, da ne škripim baš toliko po zubima, budući da se ježim od tog zvuka. Ali zubi na kraju ko novi. Čak sam pomislio da si više ni ne nabavljam četkicu, nego da si jedan prst non-stop brijem dok mi ne počne toliko rast dlaka samo na tom određenom prstu, da s njim onda mogu bez problema čistiti i zube i cipele, pa i WC školjku po potrebi. Na kraju kao dodatak opremi, mogu si obrijati i stopala, čekati dok nabuja dlaka, pa mesti ispred kuće. Odlučili smo da ćemo dan ipak započeti sa kavom u restoranu. Zaključali smo kupe i moram priznati da mi se ta mogućnost zaključavanja izuzetno sviđa. Pravilo nalaže da se ključ ostavi kod „Provodnica“, ali ga se naravno u svako doba dobije nazad, čim netko poželi nazad u kupe. Ovo je ustvari moj prvi transsibirski međuvagonski izlet, prelazim iz našeg vagona u skroz drugi, strani i nepoznati vagon. I tako jedno bezbroj puta, dok ne dođemo do restorana. Na kraju svakog vagona je mala prostorija, u kojoj se smije pušiti. Zatim se otvore vrata i ulazi se u harmoniku ili prostor između vagona. Šokirao sam se kada sam vidio da to baš i nije harmonika koje sam viđao u našim vlakovima, nego da je pod sastavljen od dva lima, dok su sa strane tolike rupe da komotno dijete od nekih 2-3 godine može propasti kroz njih. Vide se i tračnice, pruga kako nam šiba pod nogama. Obuzeo me osjećaj kao da poput Indiane Jones, prelazim preko visećeg mosta iznad nekakvog kanjona. Zatim se opet ulazi u dim koji vlada u nikotinskoj prostoriji slijedećeg vagona, pa tek onda u hodnik. Hodnici su puni ljudi i neiscrpno je zadovoljstvo gledati sve te putnike i njihov pojam ležernosti i odijevanja na ovakvom dugačkom putovanju. Kućni ogrtači, potkošulje, neki muškarci su i goli do pasa, mala djeca trčkaraju u gaćicama kao na plaži, papuče u svim mogućim nijansama ili samo u čarapama ili na kraju krajeva i bosi. Manje više svi bleje kroz prozor, a vani šuma. Kud mi okom, tu šuma skokom. Breze, breze i još malo breza. Ako je netko slučajno pogledom preskočio koju, tu je rezervna breza. Šta li je sa svim tim jablanima, borovima ili hrastovima? Možda su i oni bili sumnjičavi Staljinu... Opet harmonika, pa ove jame između vagona, mala dimljena prostorijica, hodnik, ležerni ljudi koji kroz prozor ne propuštaju niti jednu brezu. Napokon restoran. U restoranu smo samo mi, muškarac koji bi mogao biti šef sale, plus dvije konobarice. Restoran raspolaže sa oko pet stolova s desne i isto toliko s lijeve strane. Ne znam da li se stolovi skroz na drugoj strani resotrana koriste, više mi se čini da su rezervirani za konobare. Kožne klupice smeđe boje, taman za dvoje s jedne strane stola i dvoje s druge strane, bijeli stolnjak i prozori protkani neizostavnim cvjetnim ukrasima, što kao samostalan aranžman, što kao detalj na standardnim metalik srebrenkastim svilenim zavjesama. Super su mi ove zavjese, počinjem ih obožavati. I ovdje su zastupljene kao zastori sa svake strane prozora, zatim u kuhinjskoj verziji koja pokriva donju polovicu prozora, te još platnena roleta, koja se može sa vrha prozora spustiti u slučaju da sunce prži u oči. Ne znam da li je to bio u tolikoj mjeri prvobitni plan, ali zavjese doista daju posebnu čar ovome vlaku.  Šef sale i konobarice ne reagiraju, kao da se ništa na situaciji u vagonu nije ni promijenilo. Oni i dalje sjede gdje su i sjedili. Jedina novost smo mi i to što sjedimo na drugoj strani restorana. I to bi bilo to. Mi bi rado bili usluženi, a oni bi najradije nastavili neometano mlatiti po nekakvom mesu. Napokon se jedna od konobarica ustaje. Pozamašna, sa užasno simpatičnim bucmastim obrazima, zamišljam ju kao nastavak ili gornji dio one žene iz crtića Tom i Jerry, gdje bi se onoj domaćici uvijek vidjele samo noge od papuča do koljena. Razbacila je, takva bucmasta, simpatičan osmijeh dobrodošlice dok još žvaće komad mesa, a kuhinjskom krpom uklanja masni okvir oko usta. Ako sam ikada zamišljao „babušku“, onda je to ona. Mislim da bi tako univerzalna teta trebala izgledati, netko kod koga vas mama ostavi na čuvanju, a ona vas, ne bi li izbjegla bruku da se od nje otišlo gladno, našopa u roku od par sati sa nekoliko tepsija najfinijih pita. Vama bude muka iako ne stajete sa žderanjem, ona uživa u tome što vam je fino, a roditelji razmišljaju da li da vas pokupe sa „ma niste trebali“ ili „jao, pa vi nas izluđujete“, aludirajući na dobrotu tete. Onda vi žvačući krenete kući, a mama vas upozori da se zahvalite teti, što vi odmah napravite punih usta, te vam pola zalogaja ispadne na sred kuhinjskog poda, zbog čega popušite šljagu radi takvih manira, što pričate dok žvačete, rasplačete se, teta tu brže bolje izgladi situaciju tako da ste uvijek dobrodošli i da će ona još 200 pita napraviti za takvu divnu djecu. Onda tek skontate da tetu niti ne poznajete bez kecelje i pitate se šta li nosi ispod. Tu vam se javljaju prvi simptomi preuranjene perverzije, ali i nestaju iste sekunde kada dobijete drugu šljagu od staroga, što ste izašli na hladan vjetar bez jakne. Naručujemo kavu, mlijeka nema. Nakon što smo usluženi, babuška se vratila nazad za stol i nastavila mlatiti po mesu, izvlačeći nam mast u nedogled. Sva petorica jedva mrljamo ovu kavu. Polovica nas je zatrpala kavu šečerom do kranjih granica nemogućnosti ispijanja iste, dok je drugoj polovici falio upravo taj višak, da popravi bljutavost s kojom su se mučili. Kava je bila skroz loš potez, tako da se ipak brže bolje prebacujemo na pivu „Tri medvjeda“. Postoji još i „Baltika“, ali postoji nama još i dana za putovati, pa će biti prilike i za Baltiku. Piva ide kao mlijeko, budući da su nam ju poslužili u keramičkim kriglama ili vrčevima, još ju je veći gušt piti.  Stajemo na nekoj stanici, nemam pojma ni gdje smo, niti gdje bi otprilike trebali biti. Posada unosi kartone pune votke u konzervama od pola litre. Votka sa limunom, votka sa bananom, votka sa narančom, votka led, votka sa okusom kiselog kupusa, votka sa okusom spaljene gume, votka bez ikakvog okusa i razno raznih drugih votki. Sve to stavljaju u kupe iza nas, na klupe i na stol, do plafona. Jedan kupe manje za goste, ali zato stotine raznih votki za nas. Odmah naručujemo svatko po konzervu od pola litre, „Vodka Ice“. Odlična kombinacija votke i... mente, rekao bih. Klizi poput soka, ne primječuješ uopće da piješ alkohol, naručujemo još svatko po jednu, dvije, tri i tako sve dok ne probaš ustati i primjetiš pri padu na pod, da ti noge nemaju nikakvu tjelesnu funkciju. Šef sale je sjeo za stol pored nas sa digitronom i ogromnom knjigom, računajući valjda ovu silnu votku što su unijeli. Pita nas odakle smo i gdje ćemo, a kada je čuo da idemo na svjetsko prvenstvo i da smo „Hrvatji“, dao nam je do znanja da mu je jasno za svjetsko prvenstvo, ali da i dalje nema pojma odakle smo. Onda tu ide objašnjavanje Juga, Tito... „Aha, Tito, Jugoslavija!“ „E da, znači Horvatija, dio od Juge.“ „Aha, aha...“ Ko fol sad zna, ali hajde, još je dug put pred nama, upoznati ćemo se. Ispred nas sjedaju dvojica na kojima se odmah vidi da nisu Rusi, šilterice na glavi i bermude. Čujemo ih da pričaju engleski, pa brzo upadamo u priču, a oni ni manje ni više nego iz Engleske. Završili su faks, nemaju pojma šta bi sa sobom slijedeće, pa putuju po svijetu. Nama suza u očima. Idu do Novosibirska, gdje će ostati dva dana, pa dalje prema Pekingu. Tamo bi trebali provesti osam tjedana, pa preko Bangkoka do Sydneja i iz Australije još dva tjedna kroz Ameriku. Nama suze već klize niz obraze. Mislim si koliko ljudi love nose ili imaju na nekakvim karticama. Ja ni kartice nemam. I kako je to drugačiji svijet, završiš faks i na put oko svijeta, zato što ti starci imaju nasljedstvo još od kolonizacije Hong Konga, a u najmanju ruku su upravo oni dofurali prvi čaj na stari kontinent. Dok kod nas završiš faks i ako se ima love, stari kupi novu bemburu i s njim prvo na kurčenje do obližnjeg diska egzotičnog imena, pa onda u drvo. Jebala nas globalizacija, i dalje se zna ko su kraljevi, a ko kmetovi. Šef sale nije ni čuo za nas. Hajde bar nisu ufurani, koliko bi imali pravo da budu i koliko često znaju biti, pa se pije i zajebava u čast svim brezama koje tutnjaju pored nas. Piće nas je uhvatilo, pa smo odlučili da ipak pojedemo nešto. Ovaj put ćemo s pečenjem biti malo oprezniji, tako da smo odmah naručili „mjeso“ i nešto što nam je babuška objasnila da bi trebao biti krompir. Valjda neće sad krompir i štapići opet... Dobili smo minijaturnu porciju nekakvog odreska i sitno nasjeckanih krompirčića, te nešto malo graška sa strane. Sve to nas je izašlo oko 150 rubelja ili 30 do 35 kuna. Lomimo sate uz alkohol i sve smo pijaniji i pijaniji. Restoran je za divno čudo pun, pa su se tu našla i dvojica Nijemaca, koji su nam se odmah prikrpeljili. Englezi su puno opušteniji i pijaniji, dok se Švabe drže skroz rezervirani i ozbiljni. Jedan je krupniji i odmah pridobiva naziv „krmak“, dok drugom poklanjamo elegantan naziv „repić“. Frajer ima malo dužu kosu, svezanu u rep i trebale su mu čitave dvije sekunde da odmah započne svoju hvalisavu životnu priču. Dakle on je jedan od najpoznatijih Groundhopper-a u Njemačkoj, što nam i dokazuje člankom o samom sebi u „11 Freunde“, nekakvom navijačkom časopisu. Mislim čim kreneš pričati o sebi, ja sam jedan od najpoznatijih...al hajd dobro. Krmak, osim što piše za taj časopis, je i urednik web stranice navijača Eintracht Frankfurta. Obojica su se zaputili preko Vladivostoka prema Seoulu, na otvarajuću tekmu svjetskog prvenstva Francuska – Senegal. Groundhopperi su, kako on priča, ljudi koji idu na sve moguće službene nogometne utakmice, od engleske Premier do četvrte slovačke ili treće argentinske lige. Prijateljske utakmice se ne uzimaju u obzir. Navodno je sve krenulo još 1966 u Engleskoj ( a gdje drugo ), kada je osnovan „The 92 Club“. Član tog kluba mogao je biti samo onaj, tko je bio na utakmicama i stadionima od sva 92 kluba, koja se natječu u prve četiri engleske profesionalne nogometne lige. Tu je negdje i nastao Groundhopping, što više nije ograničeno samo na engleske profesionalne lige, nego i na reprezentativne utakmice, kao i na sve lige širom Fifinog članstva od preko 200 zemalja. Uglavnom, prije nego što će se u Moskvi ukrcati na vlak, njih dvojica su došli preko Bijelorusije, gdje su u Gomelu, gradu nedaleko od ukrajinske granice i Černobila, gledali uzvratni susret polufinala bijeloruskog kupa između FK Gomela i Dinama iz Bresta! Gomel je na kraju prošao dalje i čak osvojio kup, što je najveći uspijeh u povijesti tog kluba. Iz članka u novinama, ali i iz njegove hvalisave priče saznajemo kako je već bio u Ekvadoru, gdje se satima vozio na krovu autobusa da bi došao do nekakvog mjesta, gdje se igrao lokalni derbi druge ekvadorske lige. Zatim u Argentini, po cijeloj Europi, pa među ostalim i u Zagrebu na kvalifikacijskoj utakmici za europsko prvenstvo između Hrvatske i Jugoslavije, te u Beogradu na derbiju Zvezde i Partizana, na prvoj utakmici Bosne i Hercegovine nakon rata u Sarajevu. Inače je navijač Hamburger SV-a, ali vikendima ne prati samo njih, nego ide na sve moguće nogometne susrete. S tim akcijama Groundhopperi prikupljaju bodove, bod za utakmicu (mora se biti minimalno na jednom poluvremenu utakmice, da bi se priznala posjećenost utakmici) i bod za zemlju u kojoj je utakmica. Bolji je valjda onaj koji je bio na što više zvučnih derbija u jednoj sezoni ili na što više udaljenih, egzotičnih ili najbezveznijih susreta najlošijih liga, za koje nitko nikada nije ni čuo da postoje. I onda se čeka trenutak poput ovoga, gdje će dobiti priliku da ispričaju svoje doživljaje. Priča nam o atmosferama na argentinskim stadionima, kako se ništa drugo s tim ne može porediti, kako je apsolutni cilj svakog Groundhoppera argentinski derbi Boca Juniors – River Plate u Buenos Airesu. Ili koji je podvig pogledati utakmicu na Mayday stadionu u Pjongjangu, u Sjevernoj Koreji. Najveći stadion na svijetu kapaciteta 150.000 mjesta. Onda opet kritizira mrtvilo nekakvih europskih derbija i što god više melje, ta njegova napuhanost i sveznanje polako postaju naporni. Pogledima se slažemo sa Englezima, da bi trebali naručiti još votke. Dosta kasnije, nakon cijelog putovanja, pukim slučajem saznajem da „repić“ stvarno slovi kao legenda ili kralj Groundhoppera u toj navijačkoj sceni, sa hrpom članaka, dokumentarnih emisija o navijačima, te izložbi slika sa svojih putovanja i dogodovština. Zajedno sa „krmkom“, koji je isto autor brojnih knjiga i članaka o navijačima, snimio je i dokumentaran film o navijačima u Argentini i istočnoj Europi. Restoran zatvara uskoro, na što nas upozorava šef sale. Nismo ni skontali da već skoro osam sati sjedimo u njemu. Dolazak u restoran je već sam po sebi bio pustolovina, prelazeći preko silnih jama i provalija koje dijele vagone. Nakon osam sati provedenih uz pivu i votku sa raznim okusima, povratak nazad nije pustolovina, nego horor film. Izlazimo iz restorana gegajući se i odbijajući jedan od drugoga, prolazimo WC, pa zatim prostoriju za pušenje. Sada smo saznali da se samo u toj prostoriji i u restoranu smije pušiti. U hodniku vagona i kupeima pušenje je strogo zabranjeno. Otvaramo vrata od međuprostora između vagona i sada nam se taj prizor od dva spojena lima čini još strašnijim. Budući da smo pijani kao mazge, svatko od nas oprezno staje na taj lim, jer imamo osjećaj ovakvi dezorijentirani, da ćemo sigurno nogom propasti kroz one rupe sa strane. Stajem nogom na taj lim i umjesto da brzo prođem ne gledajući dole, meni pogled baš iz inata zastaje u tim rupama i prizoru tračnica ispod mene. Spopada me neka jeza, imam osjećaj kao da me te rupe magnetski zovu da propadnem u jednu od njih. Suman me gura iza leđa, da se više pomaknem sa tog lima, ali kad i on pravi korak, zastaje držeći se sa strane za vrata, oprezno napipavajući taj lim da ne bi slučajno fulao nogom. Nekako teturajući prolazimo tih sedam vagona, poput kugle u fliperu odbijamo se od sve prepreke na putu. Te da bi se desno izbjegao zid od kupea, pokušavam se nagnuti više na lijevu stranu, pa automatski zaranjam glavu u zavjesu na prozoru koju povlačim za sobom. Svjestan sam ili sam barem registrirao da povlačim zavjesu čelom, budući da mi glava zabacuje preko ramena, ali i dalje pravim korake naprijed, što sve skupa ne liči na sinkronizirano kretanje svih dijelova tijela prema naprijed. E sad dok to sve prođe kroz pijani mozak, da budući je glava zapela negdje, treba prestati činiti korake naprijed, jer misleći da hodam ustvari tapkam u mjestu zafufljane glave u zavjesu. Napokon kad je mozak javio nogama da prestanu hodati, treba se vratiti malo nazad, otpetljati se od zavjese i nastaviti dalje kao da se ništa nije ni dogodilo. Sve to promatra na vratima svog kupea mala plavokosa djevojčica koja je krenula piti sok, ali me sada sva u čudu gleda velikim zelenim očima (najbolje da još i vidim kakve su joj boje oči, ne vidim čitavu zavjesu, a ne nečije oči) otvorenih usta i promatra mene umotanog glavom u zavjesu. Uspijevam maknuti zavjesu, još ju polako vraćam u prvobitan položaj na prozor i govorim djevojčici naravno na ruskom: „Za-vjes!“ Još poravnavam zavjesu, jer sve ovo sam ja namjerno napravio samo da nju malo nasmijem, u maniri cirkuskih klaunova. Suman stoji iza djevojčice u hodniku čekajući da se ja odmotam, sa ogromnim cerom na faci. „Za-vjes ? A šta je molim te za-vjes ?“ „Pa zavjesa, pokazujem joj da se čuva ove zavjese, opasne. Opasny za-vjes!“ Krećemo dalje, Suman maloj pokazuje prstom na mene i onda vrti prstom lijevo desno upirući sebi u slijepočnicu – „Njet normalny“. Jadnoj djevojčici je to bilo previše, pa je pobjegla u kupe. Sada sam fokusiran da izbjegnem lijevu stranu i strašne zavjese, pa lakat na desnoj strani slučajno zakači nečiju kvaku od kupea i zatvorim im klizna vrata. Onda im otvorim vrata i hoću reći da se ispričavam i taman da ću reći, skontam da pojma nemam kako se kaže na ruskom, pa provalim „Spasiba... njet.. sjori !“ Sjori bi bilo sorry na engleskom, modificirano za ruske prilike. Ljudi se smijulje sa svojih kreveta i odmahuju rukama. „Harašo, harašo!“ Naravno i ja se kesim i mašem svima. „Harašo, harašo!“ Suman me povlači za ruku da krenemo dalje. „Sumane, šta je harašo?“ „Nemam pojma, valjda skraćeno od haram-ba-šo jedan, razvalit češ nam vrata s tim ručerdama!“ „Kakav harambaša, vidiš da sam prema svima fin i prema zavjesama i prema domaćinima i prema onoj maloj curici... jel se ona uplašila nas? Valjda je harašo nešto kao u redu, ok, nema frke, bježi više, pusti nam vrata na miru, đukelo jedna!“, „Čimpanzo!“ „Mamlaze jedan..“ „Điberu..“ „Uhljupe. Ajme uhljup...jes ti čuo ikada za riječ uhljup?“ „Papak jelde?“ „Je je... al harašo je nešto dobro bilo, sigurno.“ „Mislim da si u pravu, al to nije razlog da hodaš s jednom šlapom.“ „Kako jednom?“ Stvarno lijeva mi je u šlapi, desna samo čarapa. Gdje je šlapa? „Hahaha budaletino uspio si šlapu izgubiti, sigurno ti je ostala tamo iza negdje.“ „Ma nemoj, a kako je mogla ostati negdje ispred?“ „Amo ća nazad, šta sad.“ „Ma ne mogu, nemam snage.“ „Pa neš sad šlapu ostavit negdje i bos hodat okolo.“ „Ma nemam pojma gdje je šlapa, ko će to sada tražiti. Jebo šlapu, ajmo nazad u kupe, doći će ona za nama.“ „Ako ju nije ona zavjesa napala negdje, po putu.“ „Baš...“ Oznake: nogomet, transsib, rusija, prvenstvo |
