01.06.2018., petak
Prva noć u vlaku
|
U glavi mi je karta Rusije, razmišljam koje su to nezamislive daljine i prostranstva, kako je jedan mali neprimjetni dio ovoga puta jednak razdaljini Dubrovnik – Prag ili Zagreb – Pariz. A to je samo jedna desetina onoga, koliko će ovaj vlak u slijedećih nekoliko dana prevaliti. Sada samo izaći i kročiti u sred ove šume, imam osjećaj da bi hodao predjelima gdje još ljudska noga nije kročila, tako da ne znam šta su se mučili sa odlaskom na Mjesec. Na ovoj planeti sigurno ima još mjesta, gdje nikada nitko nije napravio bilo kakav korak, a kamoli veliki za čovječanstvo ili mali za tu osobu ili šta god već. Počevši od ove šume kroz koju jurimo. Tu i tamo proleti selo, par kućica, malih, drvenih, obojanih u plavo ili crveno sa bijelim prozorima, svjetiljkama u obliku oraha iznad ulaznih vrata. Takve svjetiljke sam i kod nas, po slavonskim selima viđao. Šuma, kućice, šuma, „orahove svjetiljke“ tužne onako savijene, kao da odslužuju robiju na pročelju nečije kuće. Kako izgleda život ovdje? Po završetku srednje škole bi se napio ko smuk i u takvom stanju prilegao na vječitu simpatiju, moju jedinu Olgu. Oženio bi se već sa 18 i onda lagano uz rad na polju stasao u muškarca, složim dvoje, troje djece, odem u rusku mornaricu, vratim se sa onom prugastom plavo-bijelom majicom i još u njoj odmah napravim šestero djece i radim te poljoprivredne poslove do iznemoglosti i značke na prsima, na kojoj piše „Uzor“. Budući da ne bih ni znao kakav je život u gradovima, vjerojatno bi mi ovo bio sav moj svemir. I bio bi u sred ove šume vrlo sretan, sa svojih nekoliko jutara zemlje, ženom i osmero djece. Od toga bi jedno otišlo na fakultet u veći grad i javilo da je vegetarijanac. To bi me izbacilo iz ravnoteže, propio bi se, povukao u sebe i počeo pisati poznate ruske bajke. U biti sve se vrti oko te votke, kada ovako objektivno pogledam kompletnu situaciju, salijevajući još malo pive u grlo. Ona prati sve te događaje i uvijek onako indirektno sudjeluje u svim bitnijim životnim prekretnicama. Ustvari što više razmišljam o ovim prostorima, sve mi se više sviđa ideja o odrastanju u ovim selima. A možda je i do pive... Djetinjstvo u drvenoj plavoj, zelenoj ili crvenoj kućici sa bijelim prozorima, sa orahovom lampom, putevima uvijek prekrivenim snijegom, životinjama koje bi provirivale iz šume, konji koji bi vukli saonice, sjedenje uz ostatak obitelji uz vatru i slušanje tetkovih lovačkih priča, koji se taman vratio iz susjednog sela. Obuzima me osjećaj prekrasnih ruskih bajki, kojih se sjećam iz svog djetinjstva, pomiješanih sa prizorima iz filma Dr. Živago. Razmišljam o čarobnim malim stvarima kojima bi se vjerojatno veselio. Bez utjecaja ratnih video igrica, agresivnih crtanih filmova o robotima koji se pretvaraju u rakete. Sigurno bi mi najbolji prijatelji bili mali medo, ludi zec, srna i dobroćudni vuk, s kojima bih preskakao šumske potoke, klizao se na obližnjem zaleđenom jezeru i čekao prve visibabe. Sve dok se vuk ne bi najeo ludih gljiva, pojeo zeku i srnu i dok ga medo u krajnjoj samoobrani ne bi utukao kakvom letvom po glavi. Dobro i dalje mi ostaje medo kao najbolji prijatelj. S njim bi se veselio proljeću, a ljeti bi se natjecali ko će sa drvene skakaonice bolju bombu skočiti u zelenkasto jezero. U jesen bi mu pomagao da sredi pećinu, spremi sve za zimski san i dok bi brali plodove, krišom bi mu gurao tablete protiv spavanja u med. Onda bi se opet veselili proljeću, on doduše poprilično pospan i mrzovoljan, ali bi uvijek radi mene imao spremljen osmijeh na licu. Djetinjstvo mora da je ovdje opušteno, bezbrižno i predivno, uvijek uz pregršt priča prekrivenih snijegom. Dok ja lebdim kroz ruske bajke, ni ne kontam da prolazimo kroz čitav grad. Zgrade, rasvjeta i sjene ogromnih željeznih konstrukcija. Para i dim sukljaju iz ogromnih, valjda još sovjetskih postrojenja, okruženih vulgaris betonskim zgradama, na koje se ne treba nužno kladiti, kako će na njima ikada više zasjati čitav prozor. Stajemo polako. Gledam stanice i vrijeme na planu izvješenom u hodniku i uspoređujem ga sa onim kojeg smo skinuli sa interneta. Veze s vezom nema. Odlučujem se otprilike za jednu stanicu. Pored mene prolazi Dr. Živago osobno, brčići, pristojno sređen, svaka bi ga majka za zeta poželjela. Pita skroz pristojno, da li slučajno znam, je li slobodan krevet u kupeu pored nas. Naravno da pojma ne bi imao, ali slučajno je to taman broj kreveta koji je napisan na mojoj karti. Pokušavam mu objasniti da je slobodno, nema frke i usput da li mi može reći kako se grad zove u kojem se nalazimo. Momčina se raspričao i sad bi ja pored te bujice ruskih rečenica trebao rasaznati koja riječ znači ime ovoga grada. Rekoh mu „Spasiba“, nemajući i dalje pojma gdje smo. Ne znam zašto, ali iste sekunde sam se sjetio skeča od Neleta, kada u Nadrealistima pita kako se selo zove, a domaćin mu govori: „Veselo“. Ma veselo i meni i vama, ali kako se selo zove? Pa „Veselo“. Pa veselo nam svima bilo uvijek, ali selo kako se zove? Pa „Veselo!!!“. Ah, dragi gledatelji, biće da se selo zove „Veselo“... Još malo pa će i ponoć. Noć je lagano padala, skoro tri sata, počevši od 8 da bi sve oko sebe zatamnila tek negdje oko 11. Tri pivopije su se prepustile zakonima pive i zauzeli vodoravne položaje, dok Ivanović i ja kvarimo oči uz male svjetiljke koje vise iznad svakog kreveta. Ja ionako sebi tek trebam osmisliti krevet. Čitam nekakve informacije o Transsibu, nešto što smo na brzinu skinuli sa interneta. „Transsibirska željeznica ili skraćeno Transsib je najduža željeznica na svijetu, te ujedno i glavna transportna poveznica u Rusiji. Prolazi kroz 8 vremenskih zona i dugačka je 9.288 km, sa preko 80 stanica između Moskve i Vladivostoka. 1.777 km prolazi kroz europski dio, dok 7.512 km prolazi azijskim teritorijem. Budući da je Vladivostok, glavno sjedište ruske pomorske flote u Tihom oceanu do raspada Sovjetskog saveza bio zatvoren za strance, zapadni turisti su putovali do Nakhodke, luke predviđene za trgovinu. No kako je Vladivostok od 1992 godine opet otvoren za strance, najčešće se koristi ta prvobitna ili originalna ruta. Pored nje postoje još dva za turiste vrlo zanimljiva pravca, Transmongolska i Transmanđurska linija. Transmongolska se odvaja na 5.642 kilometru Transsibirske željeznice, jugoistočno od Bajkalskog jezera u gradu Ulan Ude, te ulazi u Mongoliju prema glavnome gradu Ulan Batoru (Ulaanbaatar – crveni heroj), te dalje prema Kini, točnije do Pekinga. Transmanđurska linija se odvaja na 6.312 kilometru od Transsiba, kod mjesta Tarskaja, 113 km istočno od grada Čite. Tu prelazi u Kinu zaobilazeći Mongoliju u velikom luku, da bi isto završila u Pekingu.“  „Jel piše šta zanimljivo?“ Pita Ivanović, izležavajući se na suprotnom krevetu. „Ma, 8 vremenskih zona prolazimo. Jebote kada izađemo iz vlaka za 6 dana, bićemo u budućnosti, ostarjeli, oženjeni, smežuranih lica i zgrbljeni.“ „A piše li tu jel proporučljivo puštati plinove u kupeu?“ „Pa sigurno ima i o tome nešto, ne vjerujem da bi izdali ove podatke, bez takve jedne informacije. Nisam još došao do tog poglavlja, ali ako bi pričekao malkice da ja to još provjerim...“ „Pa de pogledaj molim te pod golub, ako su pojmovi po abecedi. A ju ću jednog da pustim sada, pa kud pukne.“ Kupeom se prolomi jedan podmukli zvuk. „Boga mi puklo i to baš tu kod tebe negdje, čini mi se.“ „Je je, kod mene, do mene! Nisam se tome nadao, ko bi rekao da će tu pući. A čuda i jada...“ „De da i ja vidim, ako pustim i ja jednog, gdje će pući“ Kupeom opet odzvoni melodičan zvuk. „Bome kod mene puklo, jes vidio?“ „E je, a slučajnosti, vidiš ti to...“ Kad kupeom se opet pročuje melodija, do sada najduža. „Evo i kod mene puklo!“ Javlja se Toma sa gornjeg kreveta i zagnjurene glave u jastuk, umire od smijeha. „E ja mislim da je vrijeme malkice vidjeti šta se na hodniku događa, nije da ovdje smrdi za popizdit, nego čisto da noge protegnem“, ustajem se, a kako podižem glavu, tako je zrak u kupeu sve karakterističniji. „Bome mislim da bi i ja mogao malo da prošetam“, izlazi Ivanović, a za njim eto i Tome. Gledamo ga, otkud on brže bolje već u hodniku? „Ništa me nemojte gledati, isprdili ste ko stoka i sad bi ja trebao ostati unutra, ma nemoj!“ „Da probudimo onu dvojicu i upozorimo ih da u kupeu poprilično smrdi?“ Pitam čisto eto, da pitam... „Čega nisu svjesni, neće ih ni smetati. A i žao mi ih je nekako probuditi, de još da im i vrata zatvorimo, da ovo ne izlazi za nama na hodnik“, skroz tiho i polako pritvara Toma vrata, držeći si ruku na ustima ne bi li se glasno nasmijao. U hodniku nema nikoga, na kraju vagona izbija svjetlo iz prostorije gdje obitavaju „Provodnici“ ili kondukteri. Blejimo kroz prozore u tamnu šumu, koja na vrhovima kao da ima srebrenkastu glazuru, koju pun mjesec stilski, poput slastičara, raspršuje po vrhovima krošnji duž vlaka.  Jedan je iza ponoći, uopće nam se ne spava, vraćamo se u kupe i uzimamo gitaru, čisto da ostalima pokvarimo san. U kupeu a i u hodniku vlada tišina, jedino se čuje vlak kako proizvodi tipične tu dum - tu dum zvukove. Razmišljamo s kojom pjesmom da otvorimo ovo putovanje. Isprobavamo razne melodije, započinjemo neke stvari, ali niti jedna od započetih se ne uklapa u atmosferu. Sve dok Ivanović skroz lagano i tiho ne započinje poznatu melodiju; „Voz, pospani voz za Karkov, Gomelj, Lenjingrad znam, kako je noćas dalek Beograd. Neće moći nikada, olovka i hartija,“ Suman uskače pjevušeći zatvorenih očiju, kao da bunca u snu... „Ni svi ruski poštari ne mogu ti odnijeti pismo koje pišem ja marka s likom Lenjina i u pismu jedina tuga što me razbija nije votka rakija“, Brane kao da je čekao ovaj stih da uleti, ležeći potrbuške i mumljajući polovicom usana, budući da je druga polovica zagnjurena u jastuk „Mada noćas udara tuga mi je velika velika ko Rusija ja ne mogu poslati ljubav jer se ne šalje nit sam mogo ponjeti sobom tvoje poljupce. Voz, u vozu izgužvana lica putnika ti si tamo negdje iza onih planina dal si možda zaspala il si budna kao ja dal te muče nemiri il te ništa ne muči kada budeš čitala pismo koje pišem ja tajna biće skrivena, iza ovih redova.“ „Bravoooo!“ Plješćemo svi, Brane i dalje potrbuške leži i lupa rukom od rub kreveta, jer mu se ne da pronaći, ni pomaknuti drugu ruku. „Jaooo kako si samo potrefio stvar, daj nam još votke ako ima negdje još koja kap?“ „Ima, al u kurcu. Sve smo popili, čak ni vode nemamo. A evo ima vode još, ostalo valjda iz Moskve“, dodaje mi Toma flašu. Potežem dobar gutljaj i osjećam samo kako mi tekućina poput horde izmrvljenih, razularenih iglica probada jezik i razdire usnu šupljinu, te pali sve na putu prema želudcu. Kako sam progutao, tako sam instinktivno otvorio usta i razbečio oči, pukla me nekakva toplota, a obrazi su ko semafor prebacili na crveno. „Voda, al u kurcu!“ Izgovaram jedva hvatajući zrak. „Ne seri, jel to imamo još votke?“ Brane odljepljuje glavu od jastuka, priča čak sa obje usne. Našao i svoju drugu ruku. „Pa jebote, ja sam mislio da smo još u Moskvi stukli sve, kad ono vidi, vidi...“, trlja Toma ruke i pruža ih da mu se flaša vrati. Samo što su sada svi odjednom žedni. „Jebote još ja potegnem, taman me krenulo. Pa otkud votka u ovoj flaši od vode?“ Pružam flašu dalje prema Branetu. „Ne pitaj ništa, ne zna niko, a nije nas ni briga“, Ivanović glumi starog partijskog funkcionera „znaš i sam kako je Rusija zajebana, nekad ti je bolje ne znati neke stvari. Bitno da nje ima i dajte mi je više vamo“, namješta opet gitaru i uzima gutljaj. „E, sada meni nešto za dušu!“ Poznata nam je melodija, ali previše nam je još virtuozan početak da bi je prepoznali na prvu. Čekamo prvi stih... „Pitaju me zašto pjevam“, kreće Ivanović zavijati, perfektno imitirajući kroz nos Mišu Kovača. „O tom moru, buri, jugu“, tu već svi dižemo ruke, a votka postaje proganjani predmet u kupeu. „Govore mi kako sanjam, obećanu zemlju drugu“, u kupeu su samo ruke po svuda, gdje god da kreneš pogledom, nečija ruka. „Govore mi da se trgnem, dok je vrijeme, dok se može“, Brane ne samo da je našao ruke, nego i maše s njima. „Ko da mogu isprat kiše, onu davnu sol sa kože.“ Suman kleći između kreveta sa podignutim rukama, a sve i kad bi htio nema ih gdje ni spusiti. Svi čekamo da eksplodiramo na refren: „Vidim jata onih istih ptica, istu zvijezdu previsoku, opet živi stotinama lica, Dalmacija u mom oku.“ 2.00 u jutro, transsibirska grabi svoje kilometre prema Uralu, granici između Europe i Azije, u vlaku je mir, tišina, putnici su se povukli u svoje kupee. I mi smo se doduše povukli u naš kupe, samo što nas mir i tišina baš i ne idu. „Znam da nijeee bila samo moooja, možda saaam u snu dubokuuu, ali živiiii stotinama bojaaa, Dalmacija uuu mom okuuu!“ 5.00 je u jutro, prošla su 2 i pol sata, a kao da sam spavao pola dana. Pjevali smo možda još par pjesama iz općenarodnog repertoara, a onda smo zakrmili svi u nadi da se napokon odmorimo malo. Ne mogu vjerovati da sam tako zaspao, kao klada. Još nevjerojatnije je, da me iz tog sna probudila promjena zvuka i sporiji tu-dum, tu-dum. Suman se prvi ponudio da spava na podu, tj. na najjeftinijem plavom, uskom madracu na napuhavanje. Tako da ne mogu vjerovati da sam prvu noć ubo ležaj, normalan, predviđen upravo za to. Za ležanje. Brane se isto budi, poremećen promjenom ritma tu-dum, tu-dum. Stajemo negdje. Ne vidim ništa kroz prozor, jer smo toliko zadihali prostoriju da je sve zamagljeno. Sigurno ćemo stajati nekih 10 minuta, mislim da mi nos tiho i krišom plaće za svježim zrakom. Stavljam šlape na noge, pazim da ne nagazim Sumanu na stomak ili glavu, pravim korake poput lopova koji se odnekud iskrada. Brane to isto čini, stavlja šlape i silazi sa gornjeg kreveta, poput kakve divlje mačke koja oprezno silazi sa drveta. Te umjesto na krevet ili pod, staje Sumanu na stomak, pa refleksno da se skloni, ruši rukom flašu sa stola ravno Ivanoviću u glavu. Zastali smo u točno u tom trenutku, gledamo po kupeu. Niti Suman konta da mu stojimo na stomaku, niti je Ivanovićeva glava registrirala flašu. Izlazimo na hodnik, tražimo već na putu prema vratima cigarete i upaljač. Nema nikoga, svi očigledno spavaju, jedino „Provodnica“ stoji pred vratima, na izlazu iz vagona. „Djeset mjinuta?“ Rasturam ruski, turajući joj svih 10 prstiju pred nos i istovremeno pokazujući na lijevu ruku, tamo gdje bi ko fol trebao biti sat. „Harašo pjeznjet njezgov vaduš njezgovarsk!“ Pojma nemam šta mi je rekla, nigdje nisam načuo ni djeset ni nekakve minute. „Jes ti šta skonto?“ Okrećem se Branetu, a ovaj ne može oči otvoriti i pokušava cigaretu ugurati u usta, ubadajući se s njom po obrazima. „Njeeet“, odgovara poput najvećeg ruskog kronera. Ne mogu se suzdržat, a da se ne smijem, dok nas „Provodnica“ promatra ispod oka. „Hajde jebiga, staćemo ispred vrata, pa kad nam kaže da idemo, idemo.“ Iskaćemo obojica iz vagona i odjednom se nalazimo u majici kratkih rukava, bermudama, šlapama - u snijegu do koljena! „Ha! Jebem ti mater!“ Hvatam se za ručke od vagona i pokušavam se što brže popeti na stepenice. „A u pičku materinu!“ Brane se isto brže bolje pentra na stepenice. Budan i svjež ko rosa. „Pa šta je ovo, u kurac, otkud snijeg ovdje?“ Preplašeni obojica kao da smo jetija vidjeli. Dok nas „Provodnica“ gleda sa blagim osmijehom i nešto nam govori na ruskom, što mi naravno opet ne kontamo. „Snijeg, ha?!“ Pokazujem joj na snijeg onako frajerski ispod oka, sa podignutim obrvama. „Sneg“, klima glavom. Klimam i ja glavom. „Kako ovaj grad... grod se zove?“ Pitam „Provodnicu“, a ona me gleda blijedo. „Kako se grad kaže, jel grod, gorod?“ Pitam Braneta, koji ne odgovara, nego i dalje u šoku promatra onaj snijeg. Ne pada mi ništa drugo na pamet, nego izgovaram „Novosjibirsk“ i kao upitnim pogledom pokazujem prstom prema gradu. „Njeeet“, odgovara, podjebavajući nas zbog onog Branetovog „Njeeet“ od maloprije. Podiže obrve nabacujući kulerski James Dean izraz i reče „Kirov“, dajući mi do znanja, da nisam ni približno bio sa mojim Novosibirskom. Na stepenicama si pokušavam očistiti snijeg sa papuča. Zrak je nakon onog kupea, poput ledenog pića punog kocki leda, na plus 35. Uživam pri svakom udisaju, bacio sam i cigaretu kako bi u potpunosti osjetio ovu svježinu koja mi struji kroz nos. Brane roka grudama neku banderu na peronu. Vraćamo se u vagon i tek sada osjetim koliko griju u vlaku, dok je u kupeu ugodnih plus 40. Upalio sam si lampu iznad glave, da vidim jesmo li skinuli šta o Kirovu sa interneta. Grad se prije zvao Vjatka, kao i rijeka na kojoj leži. 1934 preimenovan u Kirov po Sergeju Kirovu, funkcioneru koji je rođen u ovoj regiji. Ubijen je te godine u Lenjingradu ili današnjem St. Petersburgu, nakon čega Staljin pokreće čistku u kojoj biva pogubljeno oko 10 miliona ljudi. Puno godina poslije, pretpostavlja se da je Staljin navodno sam naručio njegovu likvidaciju, kako bi se riješio konkurenta. Konkurenta koji je u to vrijeme bio puno popularniji u narodu, nego Staljin. E dakle druže Staljine, brate dragi, mislim stvarno... Jebem ti, kao da pobiješ sve u Sloveniji, Hrvatskoj, BiH i još malkice po Srbiji, samo zato što su svi sumnjičavi. 90-tih je grad ponovo nazvan Vjatka, no to se ime nije dugo zadržalo. Iako se oba imena znaju koristiti, Kirov je ipak službeno. Napunio sam si dišne puteve svježinom, tako da imam blagi osjećaj da mi puca đon i za Kirova i za Staljina, te da ću zaspat kao drvo. Evo baš sad. Odoh... Oznake: nogomet, transsib, rusija, prvenstvo |
