petak, 18.03.2005.
In memoriam Miroslav Jelić - Ćiro (1979. - 2005.)
Danas oko 13.00 svijet je postao siromašniji za jednog velikog čovjeka. Stradao je naš dragi prijatelj Ciro. Nekako je uobičajeno o onima koji preminu pisati i govoriti lijepo, preuveličavati njihove osobine, skrivati njihove mane...ali kod Ćire tome stvarno nema potrebe. Jednostavan, iskren, uvijek otvoren za zafrkanaciju. To vam je ukratko bio Ćiro. Bio, da nažalost jer više ga nema. Oni koji ga znaju dulje mogu tome i bolje od mene posvjedočiti. Osobno ga poznam nekih 5-6 godina, moji frendovi još i duže. Ali s njim bi vam bilo dovoljno i par minuta da vas osvoji. Nikad nisam vidio da se ljuti il svadja s nekim. Uvijek vedar i nasmijan.
Pokušavam nekako naći prave riječi ali nejde. Svako malo klizne koja suza obrazom a nemogu si pomoći. U današnjem svijetu kad je teško naći prijatelje, one prave prijatelje gubitak jednog takvog je nenadoknadiv. i zato srce još jače stegne i zato suze još jače poteku. Ćiro za sobom ostavlja ožalošćene roditelje, prijatelje, djevojku... Ali ostavlja i uspomene. Milijun prekrasnih uspomena Gledam sad malo ove naše slike s fešta i glavom mi prolaze nebrojeni trenuci smijeha, zabave i zafrkancije. Al sve to začas nestane i opet se u meni probudi praznina i neki osjećaj nevjerice. I kako da se sad osjećam normalno kad su mi frenda, njegovo beživotno tijelo pred očima strpali u metalni sanduk. a uvijek je bio tako živ. Da je život nepravedan to je odavno poznato. Al danas je pokazo baš ono svoje kurvinsko lice. I dodje ti da vrisneš, lupiš šakom svom snagom, al znaš da ništa nebi pomoglo. baš ništa... Bog još nije ni svjestan što nam je napravio kad je sebi uzeo Ćiru. |
