blog za sve dufuse i one koji se tako osjećaju

pitaju me ljudi koje srećem zašto sam prestao pisati. istina je ta da sam mislio da ću s vremenom dobiti neku volju za pisanjem svojih zgoda. ali dani prolaze a volje nema... jednostavno ne vidim neki smisao. trebalo mi je dosta vremena da skupim hrabrosti uopće vratiti se ovamo. eto prijatelji moji, mislim da ste zaslužili dobiti kakvo-takvo objašnjenje za sve ono vrijeme koje ste proveli na netu čitajući moja trkeljanja.

nije to naš konačni rastanak, novi će blog osvanuti za koji tjedan, mjesec... a ovaj ostaje uspomena na dragog prijatelja miru, koji nas je podsjetio na to kako je život krhak i prolazan.
miro mi te volimo i nikad te nećemo zaboraviti