Nosferatu, vampir noci

U nasem kraju zita klasaju, rukama nasim sijana,
zetva nas ceka i pjesma djevojacka,
vecernja, sjetna, tijana,
a mi smo pali, druze,
palo je zito, mlado, zeleno, proljetna zetva rana,
maglene tuge, uz sapat kise, nad mrtvom pjesmom kruze


Mrtve su ruke i mrtve puske,
u Smrti se postrojavamo,
drug je do druga svoga;
a njih je bilo… a njih je bilo –
deset na jednoga


Deset na jednog u kisnoj noci, a mi smo umorni bili,
bili smo gladni i mokri, na jednog – deset zvijeri
Jedan na deset, jedan na deset! O, zar se i to moze?
Da – mi smo proleteri!


Kad smo od kuca krenuli, suze nas mnoge prate
i rodne gore brizno sumore:
O, da l ce da se vrate?
Cekaju starice majke, kaplju besane noci,
i pogled niz drum strazari:
glasnik ce mozda doci


Doci ce nova mladost, donijeti nove dane
i nastavice nase pjesme nedopjevane,
u zivoj vatri iskovane
O, te smo pjesme poceli mi, kroz njih zborimo iz daljina,
poznace u njima sestra brata, djevojka dragog,
a tuzna mati sina


I dan ce slave doci, pobjeda bice nasa,
nestace divljih zvijeri,
s cetama Slobode marsirace tada
i mrtvi proleteri


Branko Ćopić

Statue Park

Odsek za istoriju Beograda od 1941.

Gierloz Homepage

Visegrad Homepage

Bela lađa


U aprilu Sombor varos zazeleni,
pa setaju gospoice, blago meni.

Isprse se brezobrazno,
pa mi glavom klimnu mazno,
a mene čeka bela lađa.

A kad odem ne vraćam se do jeseni.
Udaće se mnoge dotle, blago meni.

"Dobar veče, kapetane",
Laku noć vam zelim dame,
a mene čeka bela lađa.

Moram da idem sad, bo'me, nije mi lako,
al' bolje tako, da ja krenem polako.

Moram da idem sad jer ću baciti sidro
pa zbogom Vidro, ostaću tu.

Od Zemuna do Pasave voda peni,
a u Pesti promenada, blago meni.

Brinuti sam, kerem sepe,
Mađarice moje lepe,
a mene čeka bela lađa.

Moram da idem sad...

U aprilu sav se Sombor zasareni
od sesira raznoraznih, blago meni,

I frajlica sto ih nose, nasmesene, zlatokose,
a mene čeka bela lađa.

Moram da idem sad...



Djordje Balasevic