U nasem kraju zita klasaju, rukama nasim sijana,
zetva nas ceka i pjesma djevojacka,
vecernja, sjetna, tijana,
a mi smo pali, druze,
palo je zito, mlado, zeleno, proljetna zetva rana,
maglene tuge, uz sapat kise, nad mrtvom pjesmom kruze
Mrtve su ruke i mrtve puske,
u Smrti se postrojavamo,
drug je do druga svoga;
a njih je bilo… a njih je bilo –
deset na jednoga
Deset na jednog u kisnoj noci, a mi smo umorni bili,
bili smo gladni i mokri, na jednog – deset zvijeri
Jedan na deset, jedan na deset! O, zar se i to moze?
Da – mi smo proleteri!
Kad smo od kuca krenuli, suze nas mnoge prate
i rodne gore brizno sumore:
O, da l ce da se vrate?
Cekaju starice majke, kaplju besane noci,
i pogled niz drum strazari:
glasnik ce mozda doci
Doci ce nova mladost, donijeti nove dane
i nastavice nase pjesme nedopjevane,
u zivoj vatri iskovane
O, te smo pjesme poceli mi, kroz njih zborimo iz daljina,
poznace u njima sestra brata, djevojka dragog,
a tuzna mati sina
I dan ce slave doci, pobjeda bice nasa,
nestace divljih zvijeri,
s cetama Slobode marsirace tada
i mrtvi proleteri
Branko Ćopić
Post je objavljen 23.05.2005. u 21:48 sati.