Pjesma mrtvih proletera
U nasem kraju zita klasaju, rukama nasim sijana,
zetva nas ceka i pjesma djevojacka, vecernja, sjetna, tijana, a mi smo pali, druze, palo je zito, mlado, zeleno, proljetna zetva rana, maglene tuge, uz sapat kise, nad mrtvom pjesmom kruze Mrtve su ruke i mrtve puske, u Smrti se postrojavamo, drug je do druga svoga; a njih je bilo… a njih je bilo – deset na jednoga Deset na jednog u kisnoj noci, a mi smo umorni bili, bili smo gladni i mokri, na jednog – deset zvijeri Jedan na deset, jedan na deset! O, zar se i to moze? Da – mi smo proleteri! Kad smo od kuca krenuli, suze nas mnoge prate i rodne gore brizno sumore: O, da l ce da se vrate? Cekaju starice majke, kaplju besane noci, i pogled niz drum strazari: glasnik ce mozda doci Doci ce nova mladost, donijeti nove dane i nastavice nase pjesme nedopjevane, u zivoj vatri iskovane O, te smo pjesme poceli mi, kroz njih zborimo iz daljina, poznace u njima sestra brata, djevojka dragog, a tuzna mati sina I dan ce slave doci, pobjeda bice nasa, nestace divljih zvijeri, s cetama Slobode marsirace tada i mrtvi proleteri Branko Ćopić |