Zaboravljene sposobnosti - Vjetrovito

Odlično mi je kada iz nečijih usta čujem rečenicu koja na sasvim jednostavan način upućuje na nešto što sam otprije znao, ali nikada nisam o tomu razmišljao.

Katkada je zaista teško odvojiti se od posla. Iako bezbolna i sasvim neupečatljiva, ova rečenica – koju sam čuo za vrijeme neobaveznog studentskog ručka u menzi od kolega – rekla mi je sve. Odgovorila mi je na pitanje zašto sam se otuđio od ljudi koji su mi do samo prije tri godine bili najbolji prijatelji. Zašto i kada se nađemo, na kavama nemamo toliki spektar tema o kojima bismo pričali kao što smo nekada imali. Naši životi su postali kao patentni zatvarač neke stare jakne koji se od svoje zahrđalosti više ne da zatvoriti, i svatko je ostao na svojoj strani.

Čitam knjigu Petera Zumthora, svjetski poznatoga arhitekta, i razmišljam o tomu koliko se on uspijeva približiti razmišljanjima običnoga čovjeka. Razmišljam o njegovom umijeću da svoju profesiju prikaže na gotovo priprost način onomu koji o arhitekturi ne zna ništa, upotrebljavajući širok spektar tema prikladnih svima. Opčinjen sam rečenicama koje na toliko profesionalnoj razini upućuju na ono što smo tijekom obrazovanja zaboravili, a znali smo kao djeca. Njegovi eklatantni tekstovi su zapravo skup predavanja kroz nekih šezdesetak godina. Predavanja koja je držao stručnim ljudima. A opet, ne mogu se osloboditi osjećaja da, ukoliko bi ova knjiga došla u ruke nekome tko se arhitekturom i ne bavi, uživao bi u njoj podjednako kao i svjetski stručnjaci u tom području.

"Stvar je u tomu što je Zumthor vrhunski pedagog. Siza, recimo, nije", zaključuje N. u jednom od naših razgovora o toj knjizi. Siza je drugi arhitekt, čiji su tekstovi nerazumljivi, nepovezivi, i ne sadrže niti približno tu stanovitu dozu konciznosti kojom Zumthor povezuje vrhunski obrazovanog stručnjaka i čovjeka koji uživa u (gotovo na podsvjesnoj razini) prihvaćenoj atmosferi prostora.

Jednoga dana, kada ću znati dovoljno o ljudima, volio bih i ja tako jednostavnim rječnikom pričati o onomu čime se bavim, a da ljudi pritom ne zaspu. Volio bih znati povezati toliko svakodnevnih stvari u jedan skup i nazvati ga "arhitekturom". Jer katkad se zaista teško odvojiti od posla.

"Two Chairs", Dave Joseph Gall