Vjetrovito

Krenulo je! Napokon se ljetna dosada pretvorila u koristan rad i pročitao sam četiri knjige u posljednja tri dana samo tako. Sad sam već na petoj i nadam se kako će se ta želja za čitanjem koja me napokon spopala jednostavno samo nastaviti. No, s druge strane, postoje planovi koji su mi se izjalovili (a po zakonima prirode, valjda tako treba i biti)...

No, u zadnje vrijeme jedem samo slatko, ne znam zašto, ali po ljetnim vrućinama mi jedino to paše. Kupujem napolitanke na veliko, čokoladne namaze, čokoladu za kuhanje, i sve to obilno znam zaliti cedevitom. Koliko se uopće čaša cedevite ono smije dnevno popiti? Ja ih negdje deset slistim... :-S

Već manično otvaram hladnjak gledajući je li se unutra stvorio neki novi čokoladni kolač ili nešto što bi me razveselilo. Jer bez čokolade, oprostite mi, ali jedva da to kolačem mogu nazvati. Uvučen sam. Zaražen. Možda je zrak prevruć i presparan pa sve djeluje kao sauna, i na kraju ostajem gladan. Ne znam. Dolazim kod drugih i tražim čokolino. Zaista nisam normalan više. :-D

Okej, čitajući ovaj post, ispada kao da sam neki hedonist, a kad malo bolje promislim, i jesam. Samo se nadam kako nisam postao ljenčina. (Jesu li i ljenčine hedonisti?) Ok, prije negoli se upustim u filozofske rasprave - za koje je po ovom vremenu prevruće - lijepo vas pozdravljam i veselo!

;-) Boris

________
Fotografije: Chacal i Fondation des maladies mentales du Québec, Benoit Paille

I evo, snimio sam prvu arhitektonsku fotografiju za ovaj blog. Ovoga puta radi se o Centru Zagrebačka, koji su obližnji stanari (ali i drugi) popularno nazvali samo Mercator. Ovaj poslovno-stambeni kompleks otvoren je 20. rujna 2007. na samom križanju Zagrebačke ulice i Zagrebačke avenije. Objekt službenoga naziva Zagreb III, projektirao je predsjednik Društva arhitekata Igor Franić. Nadamo se kako ćemo uskoro moći vidjeti otvorenje još jednog njegovog projekta - Muzeja suvremene umjetnosti u Novom Zagrebu. Centar Zagrebačka jasno je podijeljen na trgovački i stambeni dio, a to je naglašeno i crvenom limenom oblogom koju ja osobno volim zvati "kontejner". No, projekt je sam po sebi uspio, čak je i nominiran za prestižnu nagradu "Drago Galić" ove godine, no nije ju dobio.

Ljeto se polagano provlači gradom, a ja samo ležim na balkonu i sunčam se, jer po ovoj sparini ništa drugo niti ne možete raditi. Tek navečer dovoljno zahladi da uspijevam sjesti za kompjuter i napisati nešto, dok mi koža tutnji od vrućine sunčevih zraka koje sam tijekom jutra upio... No, dobro, za vrijeme sunčanja, tutnete li mp3 player u uši i pustite li si dobru glazbu, vrijeme vam brzo prolazi. Kako ja koristim Lughov player, slušam ono što je gore, a trenutačno mi je u glavi Mando Diao, na čijem sam koncertu prošle godine bio.

Baš mi je neki dan govorila prijateljica kako uopće nije znala da je u Masarykovoj ulici prvi zagrebački neboder (naravno, to nama danas tako i ne izgleda, pošto je prilično nizak), pa mi je sinula ideja da bih mogao na ovome blogu pisati malo i o zagrebačkoj arhitekturi, pogotovo onoj dvadesetog stoljeća. To će me natjerati da malo izlazim van i istražujem, te fotografiram, što nisam već dosta dugo. Naravno, svi ste mogli primijetiti stanovito "zatišje" koje je nastalo na ovome blogu, a i ja sam se osjećao malo izmrcvareno, što školskim, što društvenim obavezama. Zapravo, baš sam neki dan listao svoje stare postove, jer sam čuo da ih je jedna osoba gledala, i počeo sam ih ponovno čitati, te sada shvaćam kako bih neke stvari sasvim drugačije napisao, najvjerojatnije krenuo ponovno ispočetka, ali to sam ipak ja, i zato se ne isplati brisati, mijenjati, prepravljati, već samo raditi na novomu i boljemu.

Čitam istu knjigu već nekoliko tjedana. Obično to tako ne činim. Izgubim se prebrzo. Ponekad su dovoljna samo dva dana da više ne znam gdje sam stao s čitanjem, ali sada, začudo, uvijek znam, i što je najbolje, na jednoj se stranici dosta dugo zadržavam. Valjda sam naučio proučavati tekst kroz čitanje, način na koji je roman napisan, vrijednost koju čitatelju iznosi, ne znam. U posljednje vrijeme mi je sve tako novo, i osjećam kao da bih mogao mali milijun stvari ispočetka napraviti, samo što postoji dvostruko više onih na kojima bih trebao početi raditi. A i dobro je imati nekoliko stvari koje radim istovremeno, tako da se mogu, u navali dosade od jedne, posvetiti drugoj, kao kada usred toplog ljeta padne kiša pa bosi skačete po lokvama. (Skačete li?)

I, evo, sada je još jedna noć preda mnom. Noge mi pulsiraju u ritmu zbog naslanjanja stopala na užareni osunčani zid prijepodne. Htio bih da vikendom pada onaj kratkotrajni ljetni pljusak, dok je radni tjedan i ovako topao dobar. Vjerojatno je vama obrnuto, je li? Fowles me gleda sa stola, mislim da ću mu se uskoro morati pridružiti...

Nadam se da vam se sviđa novi izgled bloga, o njemu ću drugi puta pisati.

Veselo!
;-) Boris

________
Fotografije: Marche, Splash 1 i Splash 2, Benoit Paille