Vjetrovito

Uopće me nema doma. Razapet između prijatelja, učenja povijesti umjetnosti, crtanja nemoguće u prostor umetnutih objekata, rijetko pronalazim više vremena sjesti u miru i nešto pošteno napisati. Osim, naravno, ako si u međuvremenu ne zadam neki važniji posao. Dosta i prevodim u posljednje vrijeme. I to s engleskog jedan roman za koji su mi rekli da neće nikada biti objavljen, barem ne u nakladničkoj kući koja je do sada tog pisca izdavala. Tako da sam ja uzeo posao u svoje ruke, jer to djelo smatram jednim od vrhunaca suvremene književnosti, pa ga pomno proučavam i prevodim. Zadnjih nekoliko dana nešto manje, ali ide polagano. Opet, tješim se, bolje da polagano ali dobro, nego hitro i brzopleto. Iako nas život češće tjera na drugu mogućnost, zar ne? A na kraju, osjećam se i dužnim to učiniti, jer ima previše predrafaelitizma u romanu da bih ga samo tako odbacio...

Možda bih trebao "rezimirati" svoje četiri godine provedene u srednjoj. Ali ne znam kako. Tek je tjedan dana prošlo otkako je završila, odnosno nešto više od tjedan dana od Norijade, a zgrada mi je već dobrano strana i danas, kad sam bio na kojih pola sata tamo, činilo mi se neobično što uopće moram dolaziti. Lugh je neki dan ispraznio pola ormarića, nadam se da će i ostatak uskoro da se ne moram vraćati...

Sad preko ljeta, ostavit ću malo sjećanja na srednju postrani (i onda će me, znam, puknuti jednom usred studija kako bih se rado volio vratiti), a kroz prozore ću jednostavno pustiti svjetlost da zastre prašinu koja se nakuplja.

Čitam Murakamija, ali ne zapadam pod njegov utjecaj.

Još.

;-) Boris

________
Fotografija: Sunny Day, Ashley Gino

Zanimljivo kako uvijek kada imam najviše posla, kada mi se svega nakupi toliko da tijekom večeri ne smijem niti pomisliti na spavanje, ja se prihvatim pisanja postova. Jer gore je zaspati na sat vremena pa se nasilno probuditi, nego ne zaspati uopće. Tako sve funkcionira, a san je kao bolest - jednom kad te uhvati, ne pušta lagano. Zato se najbolje ne predati. I kad svi odu spavati, jedino što se čuje je lagano udaranje mojih prstiju po već odavno rasklimanoj tipkovnici (zaboga, kao da govorim o kakvom starom pisaćem stroju), i možda kakva neobična noćna ptica koja vani ispušta glasove. Vrata balkona su otvorena, da se zrak promijeni. Meni ne smeta, volim onu noćnu svježinu i lagani pad temperature, i sve zvukove koji se šire iz mraka. Jedino što ne volim su rojevi onih malenih mušica koje se okupljaju oko svjetlosti pojedinih svjetiljki. (Lugh i ja nikada nećemo shvatiti zašto ih je pod nekim svjetiljkama milijun, dok pod drugim niti jedna; vjerojatno zbog mirisa, kukci su na to osjetljivi, znate).

Sjećam se kako nam je jednom profesor iz biologije u drugom razredu (a tada se baš to uči) pričao kako kukac na Jordanovcu može osjetiti i biti privučen mirisom kukca iste vrste na Črnomercu. Sjećam se kako sam u tom trenutku pomislio da barem ja to mogu. Ali kako su godine prošle, shvatio sam da sam veoma olfaktivna osoba - mirisi su ono što ja pamtim. I vjerojatnije je da ću se nekoga sjetiti po njegovom mirisu, nego po licu. Lica se mijenjaju, a ja ih zaboravljam. Kao i glasovi. No miris uvijek ostaje isti. I ne, ne govorim o parfemima, govorim o mirisu. Isto vrijedi i za stvari, iako je kod ljudi to osobnije, intenzivnije, a kod svakog pojedinca drugačije. Ne, nisam Nos. Oni su poučeni da se ne zablokiraju u svemu što namirišu. Ja se brzo zasitim, a onda moram stati. Ne znam događa li vam se to ikada, ali u zadnje vrijeme mi upravo taj noćni zrak paše - čist je, svjež. Ne mogu se odlučiti ima li svježina tog zraka miris, ali svakako me nešto podsjeća na ljeto, već sada, početkom svibnja. Isto kako i zima ima svoj miris, ali to već od ožujka nisam osjetio.

Čuju se i otkucaji sata. Ali otkucaji su već toliko uobičajeni da zanemarujem to neprestano podsjećanje kako nemam vremena koliko mislim da imam. Sada bih najradije uzeo kakvu grančicu i umetnuo u otklon kazaljke sekundi tako da stane.

Crni čaj je već hladan. Ali još je fin. I držat će me budnog uz otvoreni prozor, dok radim...